Četvrti album Sturgila Simpsona Sound & Fury za neke će njegove fanove, posebno za country čistunce, biti svetogrđe jer to što je maestro Simpson, hvaljen od strane kritike i probrane publike još od debija »High Top Mountain« iz 2013. godine, ponudio na svom četvrtom albumu zaista je, prevedemo li naslov albuma – krik i bijes – ali s glazbene strane veze nema s country zvukom! Nije nemoguće da je Simpson odabirući ovaj naziv mislio na Shakespearove stihove o tome kako je život tek igra idiota puna krika i bijesa, odnosno na istoimeni čuveni roman američkog nobelovca Williama Faulknera. No, ta literarna posudba nije nimalo »ubila« originalnost i autohtonost Sturgilovog izraza koji i u stihu i u glazbi nudi nešto novo i drugačije, a sve sa ciljem da i sam sintagmom »Sound & Fury« progovori na potpuno drugačiji način no do sada, o vlastitim stavovima i osjećajima vezanim uz suvremeno doba.

Pri tom Simpson nije tek jedan od sasvim lijepog broja kritičara negativnosti i nakaznosti koje suvremena civilizacija nudi kapom i šakom, već je – što je pak rijetkost – i autor koji pitanje smislenosti postavlja i nad vlastitim dosadašnjim radom! Ima li sve to smisla, bavim li se ja onim čime bih se zaista trebao baviti te nije li sve skupa potpuno pogrešno, pita se Simpson u nekoliko pjesama, ponajviše u završnoj »Fastest Horse in Town« u kojoj uz puno buke i distorzije te alt i prog rock okvire konstatira kako je možda trebao gledati djecu kako se igraju, a ne tražiti različite načine na koje se može govoriti o stvarnosti. Ta sumnja u smisao bavljenja glazbom uočljiva je i u iznimno slušljivoj »Mercury in Retrograde« koja govori o zasićenosti životom popularnog glazbenika i lošim stranama glazbene industrije, ponajprije o dvoličnosti i lažnom prijateljstvu. U »All Said and Done« kroz okvire psihodeličnog rocka i pinkfloydovske gitarističke solaže govori o osobnoj psihološkoj i kreativnoj krizi, a disco funk rock tema »A Good Look« kritika je površnosti suvremene glazbene industrije u kojoj su glazba i stihovi daleko manje bitni od izgleda.

Urar na Marsu

Sve skupa čovjeka tjera u izolaciju o čemu dojmljivo govori »Make Art Not Friends« u kojoj su electro zvuk i synth pop iskombinirani s rock čvrstinom u poruci kako suvremeni čovjek radije stvara umjetnost no prijatelje, a ta mračna slika današnjice nazire se i kroz »Remember to Breathe« koja obrađuje mračnu stranu psihe koja se, logično, odražava i na ljubav pa je i taj sveti ljudski osjećaj često sveden na tek želju za osvetom zbog izgubljene ljubavi kako nam svjedoči gotovo industrijskoim rocku bliska »Sing Along«. Da sve ipak nije potpuno tamno i da ljubav može nadvladati sve potvrđuje »Best Clockmaker on Mars« u kojoj se opet kroz čvršće rock okvire, ritam mašinu i prog rock obrasce tvrdi kako, ako u sebi imaš motivacijsku snagu ljubavi možeš živjeti bilo gdje i raditi bilo što – biti čak i urar na Marsu – i bit ćeš najbolji, bit ćeš sretan.

Sturgilov potpuni glazbeni zaokret iz klasičnog country područja u na potpuno nove glazbene terene (psihodelija, prog rock, industrial rock, disco, synth rock i pop, glam…) čini ovaj album takvim da ga je na country ljestvice najprodavanijh albuma potpuno besmisleno smještati. Dečko iz Kentuckyija, bivši marinac US Army, namjerno je napravio sirov, prljav i provokativan album u kojem nema ni trunčice country patetike, pjesme su očigledno namjerno snimljene uz podosta tehničkih grešaka kako zvuk ne bi bio milozvučan i čist, a promjene stilove nagovještavaju »stanke« između pjesama koje su omišljene tako kao da netko mijenja radjske postaje pa »skačemo« iz čvrstog rocka u industrial rock ili disco ili psihodfelični rock. A country glazbe – nigdje! Naravno, ovim će potezom Sturgil Simpsn sigurno otjerati dio svoje dosadašnje country pastve, ali isto tako pronaći i nove ljubitelje svog rada jer »Sound & Fury« definitivno je odličan album.

 

Komentari

komentara