Osim studijskim albumom objavljenim punih četvrt stoljeća nakon debitantskog albuma britanski rock sastav Suede potvrđuje kako je riječ o jednoj od najkvalitetnijih i najznimljivijih rock grupa nastalih u doba prevlasti britpopa.

Podsjetimo, ranih devedesetih Suede su sa svojim nostalgičnim glam i art rockom bili podosta drugačiji od vodećih britpop imena kao što su Oasis, Blur, Pulp…, ali su zahvaljujući odličnim albumima među kojima se posebno ističe remek djelo »Dog Man star« iz 1994. stekli naklonost publike i kritike. Nažalost, neslaganja unutar grupe te još i više sklonost narkoticima pjevača i tekstopisca Bretta Andersona dovela su 2003. do prekida rada. Ipak, 2010. opet se okupljaju i to najprije samo radi svirke, da bi 2013. albumom »Bloodsport« ostvarili i diskografski povratak kojeg potom pred dvije godine potvrđuju albumom »Night Thougs« te sada i s »Blue Hour«. Suede su se, očito je, u potpunosti vratili, ali je isto tako očito da su se podosta promijenili u svim aspektima svog rada.

Iskren pristup

To je logično s obzirom na to da je Andrerson kao alfa i omega sastava kroz svoje stihove oduvijek iskreno govorio o svijetu oko sebe, a normalno je da s 27 godina, koliko je imao u trenutku objavljivanja albuma »Dog Star Man«, ne razmišljaš isto kao kad imaš pedeset i jednu, koliko mu je ove godine. Uz tu razliku na stvaranje ovog albuma nedvojbeno su vrlo bitno utjecale još dvije stvari. Prva je da se Anderson s obitelji (supruga, sin i posinak) preselio u Somerset, ruralni dio Engleske, a druga da je ove godine objavio pažnje vrijednu autobiografiju »Coal Black Mornings«. U njoj je vrlo iskreno progovorio o svom životu, između ostalog o traumama iz djetinjstva i paklu ovisnosti o narkoticima, a taj iskreni pristup podvučen tamom koja izvire i iz naslova autobiografije zadržao je i na albumu koji već i nazivom koji u prevodu znači »tužan sat« upućuje na tipičnu Suede nostalgiju i meklankoliju. Tom pristupu Anderson je kroz stihove dodao horror i motive psihičkih kriza pa smo u konačnici dobili neobičan album čiji se likovi kreću i žive u ruralnoj provinciji slika koje najčešće nije romantična i opuštajuća, već pomalo neugodna, opasna i prijeteća.

Gregorijanski napjevi

No, do promjena nije došlo samo u pristupu temama, već i na području glazbe. Na svu sreću ljubitelji klasičnog Suede zvuka naći će u 14 novih pjesama sasvim dovoljno razloga za uživanje u moćnom melodramatičnom Andresonovom glasu i zaista odličnoj gitari Richarda Oakesa, ali će isto tako u nizu pjesama svjedočiti okretanju grupe sasvim novim područjima kao što su gregorijanski napjevi pratećih vokala, dijalozi u pozadini glazbe ili zvukova iz svakodnevice te česta upotreba gudača među kojima se posebno ističe filharmonijski orkrestar iz Praga. Konačan rezultat ovih brojnih promjena je definitivno najkompleksniji album u dosadašnjem radu grupe Suede.
Da će spomenutih promjena biti, vidi se već iz uvodne skladbe albuma, mračne i ozračja horrora pune »As One« koja obrađuje traume iz djetinjstva, a to poigravanje horrorom lako je uočiti i u »Chalk Circles« koja je očigledno inspirirana dramom »Kavkavski krug kredom« Bertolta Brechta, kao i u minijaturama »Roadkill« i »Dead Bird« koje kroz filmski pristup glazbi u okviru kojeg čujemo razgovor Andersona sa svojim sinom priča mučnu priču o pronađenoj mrtvoj ptici i bešćutnosti suvremenog svijeta. Nekoliko pjesama u središtu imaju temu života daleko od velegradskih okvira pri čemu je toj temi pristupljeno različito. Sjajna »Wastelands«, prava »starinska« Suede nostalgična žestica, govori o nezadovoljstvu svijetom i životom te želja za bijegom u područja »gdje će užas u nama nestati, a djeca u nama početi se igrati« (where the horror in us fades and the children in us play), No, suprotne su »Beyond the Outskirts« sa slikom besperspektivnosti života u provinciji te sjajna završna »Flytipping« koja kroz šest i pol minuta nudi sliku cijelog ovog albuma, odnosno i novi i stari Suede zvuk.
Suede
Mnogima će najbolji trenutak biti mračna »The Invisibles« u kojoj je, bar kad je o tekstu riječ, lako povući paralelu s divnom «The Wild Ones« iz 1994. Samo što je konačni zaključak gorak – oni mladi, divlji i želje za životom puni junaci iz te davne pjesme, sad su pomalo nevidljivi i uglavnom izgubljeni. A pritom u pjesmi prevladavaju – gudači. No, nije sve baš tako crno i nisu gudači uvijek usporavajući faktor. Najbolji dokaz tome je odlična »Life Is Golden« koja uz pomoć City Of Prague Philharmonic Orchestra stoji na vrhu nekolicine pozitivnih i optimističnih pjesama ovog albuma. S ujevićevskom porukom o pobratimstvu lica u svemiru ova pjesma upućuje na dragocjenost i ljepote života, a po raspoloženju slična joj, ali puno rockerskija je »Don’t Be Afraid If Nobody Loves You«. Dodamo li ovim pjesmama i uspješne ljubavne i glazbeno razigrane i poletne »Cold Hands« i »Tides« te filmičnu »All the Wild Places« onda je jasno da je Anderson ipak uspio postići određeni srazmjer između tuge i sreće.

Umjetnički hrabro

Grandioznost, melodramatičnost i nostalgičnost oduvijek su bili dio pristupa glazbi Bretta Andersona i grupe Suede, a tako je i na ovom albumu koji kroz pomalo dekadentni romantizam, horror ozračje i brojne dodire s klasičnom glazbom nudi i potvrđuje novu fazu rada grupe. Koliko je to dobro i koliko će se dopasti fanovima, tek ćemo vidjeti. No, u svakom je slučaju iskreno i umjetnički hrabro pa već i zbog toga Suede zaslužuju pohvale za »Blue Hour«.

Komentari

komentara