Iako je izrada retro albume već gotovo pa običaj, ove se godine ta sklonost osjeća pojačano, a u krug onih koji su okrenuti vraćanju u prošlost (The Racounters, The Amazon, The Allman Betts Band) svakako treba ubrojiti i The Black Keys, čuveni i mnogima dragi američki dvojac koji čine gitarist Dan Auerbach i bubnjar Patrick Carney.

Njihov se novi album očekivao vrlo nestrpljivo, ponajprije stoga jer je pauza između njihova posljednjeg studijskog albuma »Turn Blue« iznosila čak pet godina što je i najveći razmak u objavljivanju novog albuma u njihovoj već 17 godina dugoj diskografskoj karijeri.

Iznenađenje

A kad se »Let’s Rock« pojavio, mnogi su bili podosta iznenađeni. Jer, nakon punih 13 godina i četiri studijska albuma dvojac za producenta nije angažirao Danger Mousea, već su se sami okrenuli produkciji te umjesto prevlasti soula i psihodelije te pomalo i melankolije, zasvirali puno opuštenije, jednostavnije, poletnije i ritmičnije.

No, s obzirom na ono što su željeli, ta je odluka bila i nužna. Naime, kako je to rekao bubnjar Patrick Carney, ovim su albumom željeli napraviti hommage električnoj gitari pa su izbacili sintesajzer, a za suradnike na pjesmama uzeli tek dvije odlične prateće pjevačice – Leisu Hans i Ashley Wilcoxson.

Za podizanje spomenika rock gitari Auerbach i Carney odlučili su poslužiti se zvukom sedamdesetih, te nešto manje i šezdesetih godina prošlog stoljeća pri čemu su gitaristički pristup rocku, ponajviše uočljiv u dobrim rifovima i solidnim solažama, ukrasili pop zahvatima, pitkim i pamtljivim refrenima te ritmičnom melodioznošću stvorivši kroz 12 novih pjesama vrlo slušljivu i uhu ugodnu cjelinu idealnu ne samo za ove ljetne dane.

The Black Keys objavio >>Let's Rock<<

The Black Keys objavio >>Let’s Rock<<

Kao i u njihovim počecima i na ovom albumu puno toga izvire iz blues okvira, bilo da je riječ o blues rocku ili southern rocku, uočljiv je itekako i britanski glam rock sedamdesetih, kao i adult oriented rock pa je, shodno tome, u nizu pjesama lako prepoznati velike uzore.

Veliki uzori

»Eagle Birds«, sjajna i društveno kritična »Lo/Hi« te odlična ljubavna »Walk Across the Water« jako puno duguju Marcu Bolanu i kultnom sastavu T. Rex, »Tell Me Lies« sa sjajnim višeglasnim pjevanjem kao da je izašla s nekog od albuma grupe Fleetwod Mac objavljenog sedamdesetih, u »Get Your Self Together« zaista dojmljivo glasom oponašaju Paula McCartneya, »Sit Around and Miss You« podosta podsjeća na »Stuck in the Middle With You« grupe Steelers Wheel, »Breaking Down« moguće je povezati sa zvukom grupe Steely Dan koju Auerbach voli…

Dalo bi se još nizati, ali i ovo je dovoljno svim ljubiteljima sedamdesetih da posegnu za ovim albumom koji tekstualno ne slijedi razigranost i kvalitetu glazbe, ali na razumljiv način govori o, primjerice, smislu religije u uvodnoj »Shine a Little Light«, opasnosti od samoće i droge (Lo/Hi), ljubavnom porazu (odlična »Sit Around and Miss You«), vječnoj ljubavi (»Every Little Thing«, »Walk Across the Water«, »Get Yourself Together«), psihičkim slomovima (»Breaking Down«, »Under the Gun«), ali i vjeri u život i optimizmu kojeg simbolično nudi završna »Fire Walk with Me« utemeljena na čuvenoj rečenici iz kultne TV serije »Twin Peaks«, samo što u Black Keys verziji nema, kao u seriji, negativne konotacije, već kroz čvrsti rock ritam pojam vatre veže uz nešto što motivira na aktivnost, rad i pozitivan odnos prema životu.

Povratak korijenima

Definitivno, »Let’s Rock« na tragu je onih početnih albuma grupe The Black Keys, ali taj blues rock nije onako čvrst i sirov kao u prvoj dekadi novog stoljeća, već više podsjeća na pred nepune dvije godine objavljen Auerbachov solo album »Waiting on a Song« koji je također bio svojevrsna posveta sedamdesetima.

Kontroverzna naslovnica

Kontroverze, čak i malo neugodnosti, nudi naslovnica albuma i njegov naziv. Naime, »Let’s Rock« posljednje su riječi na smrt osuđenog ubojice Edmunda Zagorskog koji je na dan izvršenja smrtne kazne 1. studenog 2018. na pitanje što mu je posljednja želja odgovorio: Let’s Rock!

Kad tome dodate da je na naslovnici električna stolica, onda se dojam neukusa pojačava. Na svu sreću, glazba je potpuno drugačija.

Komentari

komentara