Evo ih natrag! Pioniri pop noisea, škotska braća Jim i William Reid, poznatija kao The Jesus And Mary Chain, nakon punih 19 godina i albuma »Munki« iz 1998. napokon nude novi studijski rad, album »Damage and Joy« koji će oduševiti brojne ljubitelje njihova zvuka, kao i sve sklonije čvršćem pristupu rocku utemeljenom na melodioznom i ritmičnom, ali često distorziranom i vrlo bučnom zvuku gitara.

Jednostavno, The Jesus and Mary Chain nastavili su tamo gdje su stali prije gotovo dva desetljeća, a to pak znači da nam u 14 pjesama i 53 minute glazbe nude puno žestoke i kontrolirane buke u kojoj uz grmljavinu basa i tutnjavu bubnjeva često distorzirane gitare režu i jauču, ali sva ta buka u svojoj srži nosi dovoljnu količinu melodioznosti i ritmičnosti da bude ne samo slušljiva, već i motivirajuća za izbacivanje energije. Nadalje, tu je i dalje sanjivi, a la Lou Reed vokal Jima Reida, zavodljive i pitke melodije koje često znaju biti prekinute gitarističkim feedback udarima agresivnosti te jednostavni i često samoironični tekstovi.

 

 The Jesus And Mary Chain

Gruba iskrenost

Sličnost s glazbom koju su stvarali dva desetljeća prije diskografskog zastoja ne izvire samo iz toga što nisu promijenili glazbene sklonosti, već i iz činjenice da je od 14 pjesama ovog albuma, njih čak sedam poznato iz samostalnog projekta Jima Reida, grupe Freehat, odnosno iz rada grupe Sister Vanilla kojoj je na čelu bila njihova sestra Linda. No, i u potpuno novim pjesmama Reidovi ostaju okrenuti već poznatoj žestini, a jedino što je potpuno novo i drugačije je činjenica da su protekla dva desetljeća ipak osjetili teret godina – William umjesto 40 ima punih 59, nešto mlađi Jim je s 37 »skočio« na 56 – pa je tema prolaznosti života uočljivija no ikad ranije. No, to im nimalo ne smeta da i o tome govore bučno, s puno rifova, solaža, distorzije i feedbacka. Ne daju se, bar kad je o glazbi riječ, prgavi Škoti!


Budući da su poznati po svojoj gruboj iskrenosti, oni o tome kako se osjećaju 19 godina nakon povratka progovaraju već u prvoj pjesmi albuma, odličnoj »Amputation« u kojoj se obraćaju sušatelju i priznaju kako bezuspješno žele vratiti njegovo zanimanje za njih  pa se osjećaju amputirano, kao da im nedostaje dio tijela. Iako pjesma počinje elektrozvukovima vrlo brzo preuzimaju je žestoke gitare koje praše do kraja, da bi potom u također vrlo dojmljivoj »War On Peace« ponovili priču o svom nezadovoljstvu i besperspektivnosti, pri čemu je vrhunac stih  »What if I run? Where would I run to?« kojim, pitajući se ima li uopće smisla u bježanju od tog nezadovoljstva, kad se pobjeći nema kamo, prelaze put od buntovnika do čovjeka pomirenog sa sudbinom. Te su spoznaje u prvom dijelu pjesme iznesene kroz puno nježnog gitarističkog zvuka, da bi u zadnjoj minuti uslijedio izlazak iz nježnosti i novo gitarističko rock razbijanje koje se nastavlja u već od ranije poznatoj, ali sada skraćenoj »All Things Pass«, još jednoj o neminovnosti prolaznosti.

 

Kritika današnjice

 
To suočavanje s prolaznošću je jako vidljivo i u  jednoj od ponajboljih pjesama albuma, temi »Black And Blues« u kojoj uz odličnu vokalnu pomoć koju im pruža Sky Ferreira na jednom mjestu čak zaključuju kako bi mogli i otići iz ovog svijeta – zauvijek.
Teme prolaznosti ne mogu se riješiti ni u pjesmama koje govore ponajprije o njihovoj vlastitoj, odnosno prošlosti grupe (»Facing up to the Facts«) pri čemu u »Song For A Secret« kroz slapove gitarističkog zvuka ukazuju na The Byrds kao svoje uzore, dok osamdesete i devedesete najbolje oživljavaju ritmom i opisom tadašnjeg načina života u blues rock rasplesanoj »Get on Home«. Značajan dio stihova vezan je i uz kritiku današnjice, pri čemu im se nimalo ne sviđa suvremeno društvo (»Mood Rider«), kao i političari koje ismijavaju u odličnim »Los Feliz (Blues and Greens)« i »Presidici (Et Chapaquiditch«) koje već španjolskim nazivima upućuju na ironiziranje južnoameričkih diktatora, što je pak pojačano veselim ozračjem ovih pjesama koje imaju zavodljiv ritam, ali nisu prežestoke.

 

Odlična »Can’t Stop The Rock« istovremeno je i kritika društva i slika njihove stvarnosti, odnosno kombinacija distorzije i ugodnih trenutaka, a izvode je uz pomoć sestre Linde čija ju je grupa prva i izvela. Vokalnu pomoć uočavamo i u dvije ljubavne pjesme, a u obje im je pruža Isobel Campbell, bivša pjevačica sastava Belle & Sebastian. Riječ je o pjesmama »Always Sad« i  »The Two Of Us« koje, posebno ova posljednja, očiglednim korištenjem nasljeđa Beach Boysa najviše podsjećaju na njihov sjajni album »Darklands«.

Netrpeljivost braće

Sve spomenute pjesme čine, koliko god to čudno zvuči, bučno-nježnu skladnu cjelinu iz koje iskače »Simian Split«, teatralan rock cabaret trenutak u kojem slušamo priču o tipu koji je ubio Kurta Cobaina i to po želji Courtney Love. Dojam je da je ova pjesma možda i nepotrebna, osim ako njome nisu željeli – i uspjeli – još jednom ukazati na svoju otkvačenost.


»I hate my brother and he hates me/That’s the way it’s supposed to be« (Mrzim svog brata i on mrzi mene, tako valjda mora biti«), pjeva Jim Reid u »Facing Up To The Facts« podsjećajući na jednu od poznatih činjenica o ovoj grupi. Baš zbog te međusobne netrpeljivosti grupa je od svog debija, albuma »Psychocandy« iz 1985. godine pa do danas objavila samo sedam studijskih albuma, a ovaj posljednji u nizu dokaz je je kako je šteta što ih nije bilo puno više.

Komentari

komentara