Jedna od najneobičnijih, pa i najprovokativnijih grupa u rock povijesti, američki sastav The Monkees, objavio je povodom pedesete godišnjice rada odličan retro povratnički album, a razlog pohvalama nije samo dobra glazba koju su ponudili na nepunih 37 minuta dugom dvanaestom studijskom albumu »Good Times«, već ponajprije u njihovoj povijesti. Naime, kad su sredinom šezdesetih počinjali svoju karijeru, pratilo ih je puno sumnje u autentičnost njihova rada.

Povod tim, za svakoga glazbenika itekako ozbiljnim optužbama bio je taj što su se probili kao ljepuškasti mladići koji su glumili istoimenu rock grupu u TV seriji »Monkees«. Umjesto njih, sve to što čujemo sviraju studijski glazbenici, bile su tvrdnje protiv kojih su se The Monkees tih godina često i bezuspješno branili. No, godine su pokazale da su te optužbe bile neosnovane.

Pola stoljeća karijere

Nakon zlatnih šezdesetih, točnije 1971. godine, grupa je stala s radom i povremeno se vraćala nastupima i koncertima da bi krajem prošle godine odlučili obilježiti pola stoljeća nazočnosti na svjetskoj rock sceni i to albumom na koji su pozvali niz zanimljivih gostiju. Tako je nastao album koji ne pomiče granice, ali definitivno služi na čast grupi. Rađen spontano, nepretenciozno i s puno ljubavi, gušta i nostalgije, album je uspješna posveta duhu onog početnog doba šezdesetih, godinama Beatlesa, Stonesa i Kinksa, godinama kad su i The Monkees na neko vrijeme bili svjetske zvijezde. Svjedoče o tome ponajbolje dvije »programatske« pjesme, uvodna »Good Times« i završne »I Was There (And I’m Told I Had a Good Time)«. U »Good Times«, inače pjesmi Harryja Nilssona, odličnoj kombinaciji soula, rhytam and bluesa i popa, duh šezdesetih oživljavaju opisom tada za mlade tipičnog hedonističkog načina života prepunog plesa, zabave i ljubavi, a u »I Was There (And I’m Told I Had a Good Time)« kroz čvrsti poletni rock izraz blizak zvuku Beatlesa prisjećaju nas kako su u to doba pred pola stoljeća i oni bili tamo i uživali, a sad su, kažu, tu u današnjici i – opet će biti zabavno!

A da zaista jest tako, potvrđuju kroz 11 pjesama smještenih nakon ove uvodne i završne pri čemu, naravno, glazbom i tekstom maksimalno poštuju drugi dio šezdesetih godina servirajući nam jednostavne i poletne, mahom ljubavne pjesme od kojih bi neke, da su stvorene u to doba, zasigurno bile hitovi. Jedna od njih svakako je »You Bring the Summer«, još je hitoidnija »She Makes Me Laugh«, romantici sklonije oduševit će balade »Me & Magdalena« i »Wasn’t Born to Follow«, bržem ritmu skloni voljet će čvrsti rhytam i blues u »Gotta Give It Time«, a gitaristički rock šezdesetih pršti iz »Our Own World« i »Whatever’s Right«, dok će se oni pravi stari The Monkees ponajviše osjetiti u obradi Diamondove »Love To Love«, ponajprije stoga jer je riječ o originalnoj snimci s kraja šezdesetih, a na ovaj je album stavljena i stoga što u njoj pjeva Davy Jones, jedini član originalne postave koji više nije živ.

Jaki gosti

Velik doprinos stvaranju albuma dali su itekako jaki i poznati gosti – producent albuma je Adam Schlesinger iz grupe Fountains of Wayne, odličnu »You Bring the Summer« napisao je i gitaru svira Andy Partridge iz nekada znane rock grupe XTC, Rivers Cuomo, vođa sastava The Weezer, autor je aktualnog singl hita »She Makes Me Laugh«, Ben Gibbard iz grupe Death Cab for Cutie darovao im je nježnu »Me & Magdalena«, a vrhunac suradnje s gostima svakako je »Birth of an Accidental Hipster« koju su napisali Noel Gallagher iz kultnog britpop sastava Oasis i Paul Weller iz sjajne novovalne skupine The Jam, dva britanska velikana koja su uspjela u ovoj pjesmi spojiti duh prošlosti i sadašnjosti. Uz njih The Monkees su dio pjesama odabrali iz bogate rock ostavštine (Neil Diamond, Carole King), kao i iz stvaralaštva ljudi s kojima su surađivali šezdesetih (Peter Tork, Michael Nesmith tekstopisci Tommy Boyce i Bobby Hart) stvorivši skladnu i uhu vrlo ugodnu glazbenu cjelinu, album koji po vrijednosti nedvojbeno ide u niz njihovih najboljih ostvarenja i u potpunosti budi duh dobrih vremena šezdesetih.

Komentari

komentara