Novi album grupe The National, ploča »Sleep Well Beast« možda će jednog dana, kao i niz drugih sličnih albuma objavljenih proteklih godina, svoje mjesto naći u zagrebačkom Muzeju propalih veza. Ili će možda biti na istaknutom mjestu u još neosnovanom Muzeju spašenih veza!

Odgovor će, kao i obično, dati vrijeme, a razlog zbog kojeg je još nemoguće odrediti u koju od dvije spomenute kategorije svrstati ovaj album je činjenica da »Sleep Well Beast« predstavlja vrlo zanimljiv zajednički pokušaj pjevača i tekstopisca Matta Berningera i njegove supruge Carin Besser da kroz tekstove ovog albuma pokušaju analizom zajedničkog života, pogotovo nekoliko posljednjih teških i svađalačkih godina, spasiti brak koji je očigledno u krizi! Ideja je originalna, a hoće li uspjeti tek ćemo vidjeti, mada je nedvojbeno da su sami sebi, ali i svima nama, rekli kako se osjećaju i koliko su jedno drugome već dosadili te naznačili što bi to trebalo za promjenu!

Nesretni ljudi

Od 12 novih pjesama čak sedam pokušaj su preslikavanja sumorne stvarnosti koju donosi kriza u vezi pri čemu se beznađe izražava i uspješnim stihovima poput »Nothing I change changes anything« iz pjesme »Walk It Back« ili »Nothing I do makes me feel different« iz odlične »I’ll Still Destroy You«. Poetski osvrti dvoje nezadovoljnih i nesretnih ljudi redaju se iz pjesme u pjesmu, od dojmljive »Day I Die« iz koje je jasno da je prekid gotovo pa nužnost, preko odlične »Empire Line« koja svjedoči o davno izgubljenom skladu i suglasju (You just keep saying so many things that I wish you won’t) pa do »Guilty Party« u kojoj jedno drugome poručuju kako si nemaju više što za reći za što su krivi oboje i – nitko nije kriv. Jednostavno je tako. Još je dojmljivija završna, ujedno i nalovna »Sleep Well Beast« u kojoj ponavljaju stih iz ranije pjesme »I’ll Still Destroy You« pomalo se i zgražajući nad tom (auto)destruktivnošću kojom uništavaju nekadašnju sreću.

The National ©2017 Graham MacIndoe

The National ©2017 Graham MacIndoe

Ovom nizu pjesama o vezi na rubu održivosti svakako treba dodati i uvodnu »Nobody Else Will Be There« koja širi temu i uz krizu u emocionalnom životu govori i o krizi srednjih godina. No, kad i ne govori o vlastitoj ljubavi Berninger je okrenut ljubavi i to kroz za The National pomalo klasične ljubavne pjesme koje će za njihove fanove možda biti i ponajbolji trenuci ovog albuma – »Born to Beg« prava je ultramelankolična tužaljka, »Carin at the Liquor Store« čista The National balada s lijepom izmišljenom ljubavnom pričom, kao i melankolije i čežnje za neuzvraćenom ljubvavi prepuna »Dark Side of the Gym«. Jedini trenutak kad Berninger i ekipa odstupaju od temeljne teme brza je i rockerski za njih čak i prebrza »Turtleneck« u kojoj su si dali oduška i malo bocnuli Donalda Trumpa («Just another man in shitty suits that everybody’s cheering for«) dotaknuvši se kaotičnosti suvremenog američkog društva.

Plašt melankolije

Svoje su štorije The National iznova zaogrnuli pomalo cohenovskim plaštom melankolije, a u odnosu na njihove ranije albume ovog je puta nešto više no inače eklektronike te, s druge strane, povremene rock žestine uočljive u rifovima i solažama električnih gitara. No, ni jedan od ta dva elementa ne dominira nad njihovom prepoznatljivom sentimentalošću i nježnošću pa tako uvodna i završna skladba, iako nude uočljive elemente elektronike, ne odstupaju od njihovog znanog »volim kišna popodneva« ozračja, a to znači da je Berningerov sneni bariton često na granici šaptanja, ponekad i suspregnutog jecaja, sa strane se čuju tihi elektro zvukovi i lagane udaraljke, a kad odstupe od elektronike onda su tu odlične akustične gitare koje su divne kad su same, ali se isto tako uspješno uklapaju u svijet elektronike. Povremeno na sve to The National ugrađuju i dobro im znane elemente psihodelije te ovog puta i rock čvrstine kojoj uz već spmenutu »Turtleneck« čujemo i u na rock osamdesetih naslonjenu »The System Only Dreams in Total Darkness«, ili pak u dijelovima nekih drugih pjesama.

Za prave fanove

Pedeset i sedam i pol minuta nove The National glazbe njihovi će fanovi jako voljeti, pogotovo i stoga jer im Berninger iskreno priča vlastitu muku. Onima koji ne vole njihovu melankoličnost ovo će i dalje biti odviše isto kao i prethodni albumi, presporo, dosadno i nedovoljno energično. No, o ukusima ne valja raspravljati. Ako volite ono što su The National radili do sada, onda je i njihov sedmi studijski album idealan za vas i idealan je nastavak jako dobro prihvaćenog prethodnika »Trouble Will Find Me« od kojeg je za ljubitelje grupe proteklo preduge četiri godine.

Komentari

komentara