Kad se netko nakon punih 18 godina stanke vrati na scenu, onda to teško može proći nezapaženo pa je stoga novi, peti studijski album američkog pop rock dvojca The Rembrandts, objavljen krajem ovog ljeta, izazvao zanimanje samim tim činom, a potom i kvalitetom ponuđenog materijala.

Podsjetimo, iza naziva The Rembrandts kriju se Danny Wilde i Phil Solem koji su se u grupu udružili 1989. godine te svjetski poznati postali sredinom devedesetih i to po glavnoj pjesmi megapopularne televizijske serije Friends, temi »I’ll Be There for You«.

Godine 1997. prekinuli su suradnju da bi se 2000. godine iznova udružili te 2001. godine objavili album »Lost Together«, zadnji prije ovog.

Potom su iznova prestali surađivati da bi se 2016. godine iznova ujedinili te najavili kako će možda doći i do novog albuma. I, tri godine kasnije, eto ga pod nazivom »Via Satellite«.

Zarazne melodije

Deset potpuno novih Wilde/Solem pjesama zbog svoje je ritmičnosti i melodioznosti idealno za radijske programe ili, primjerice, vožnju automobilom. Temelj njihovog zvuka su razigrane praštave gitare rađene po uzoru na zvuk šezdesetih godina prošlog stoljeća i pristup glazbi kakav je, primjerica, imala grupa The Byrds.

Puno, puno radosnih gitara, sjajne i prijemčljive melodije koje se pamte od prve, plesni ritam brzog i srednje brzog tempa, izvrsno dvoglasno pjevanje te jednostavni stihovi i refreni, ono je što nam se nudi »putem satelita« i što će se dopasti mnogima zbog svoje melodioznosti pri čemu će slušatelj često pomisliti na neke druge izvođače i grupe na koje The Rembrandts namjerno jako sliče.

Tako već uvodna ljubavna »How Far Would You Go« sva diše u ozračju izvođača kao što su The Byrds i Tom Petty, neodoljivo pozivajući na ples i praćenje ritma. Tugaljiva, ali dovoljno brza »Broken Toy«, mogla bi neupućenije natjerati da pomisle kako je pjeva Bon Jovi, a u lijepoj country pop temi »Me and Fate« nemoguće je harmoniku i prateće vokale ne povezati s prvim radovima Beatlesa.

Pjesma »Count On You« sa zahvalom ljubljenoj na koju uvijek može računati, još jednom potvrđuje kako The Rembrandts najviše cijene ono što je radio Tom Petty, a utjecaj heartland rocka još je očitiji u sjajnoj »Traveling from Home« koja kritiku digitalnog doba u kojem »putujemo svijetom iz vlastite kuće« iznosi kroz ritam i ozračje kojim se direktno zahvaljuju čuvenoj supergrupi Travelling Wilburys u kojoj su radili Orbison, Dylan, Petty, George Harrison i Jeff Lyne.

Sporije za kraj

»Come to Californ-i-yay« uspješno je okretanje indie rocku i zahvala grupi Weezer, ali i Paulu McCartneyju čiji glas uspješno oponašaju. Za završni dio albuma Wilde i Solem ostavljaju ipak četiri nešto sporije ljubavne pjesme u kojima se uz još neke utjecaje (The Eagles, Neil Young, The Jayhawks) najlakše iznova uočava koliko im znači Tom Petty, posebno u »You’d Think I’d Know« i »On My Own« koje ne samo kao da je napisao, već kao i ih izvodi, taj legendarni južnjački rocker.

Sve u svemu, ovaj gitaristički power pop album idealan je za ples i slušanje pa svatko tko voli zvuk šezdesetih, ali i college rock osamdesetih te sve što vuče na razigranu gitarističku americanu, može računati kako će mu ovaj album biti drag.

Definitivno, »Via Satellite« je lijep povratak koji potvrđuje kako je šteta što Danny Wilde i Phil Solem punih 18 godina nisu objavili novi album. Neće im za novi zajednički rad opet trebati toliko!

 

 

Komentari

komentara