Was that OK? (Je li bilo u redu?) – pita Mick Jagger šest-sedam sekundi po završetku posljednje skladbe novog studijskog albuma legendarnih Rolling Stonesa, albuma »Blue and Lonesome«.

Dobro je da je producent Don Was ostavio taj Jaggerov upit, kako zbog toga što tim činom dokumentira spontanost kojom je ovaj album rađen – stvoren je u svega tri dana rada u British Groove studijima – tako i zbog činjenice kako to Jaggerovo pitanje potvrđuje kako su ovi engleski blues rockeri i nakon više od pola stoljeća nazočnosti na svjetskoj rock sceni te unatoč činjenici da su postali milijarderi, još uvijek dječački fascinirani onim zbog čega su prije 55 godina i krenuli u svijet glazbe – bluesom.

Blues junaci

– Sve što smo u početku htjeli je biti najbolji blues bend u Londonu i pokazati što većem broju ljudi ljepotu te glazbe, ustvrdio je u prije nekoliko godina objavljenoj autobiografiji Keith Richards, a da ta želja postoji i danas na najbolji mogući način svjedoči »Blue and Lonesome«, njihov 23. britanski i 25. američki studijski album.

Naime, za svoj prvi studijski rad nakon punih 11 godina, koliko je proteklo od odličnog »A Bigger Bang« objavljenog 2005. godine, Stonesi su odabrali obradu njima dragih blues pjesama napravivši tako čisti cover album čime su se, ne samo glazbom, već i tom odlukom približili, svojim prvim albumima na kojima su, sve do sjajnog albuma »Aftermath« iz 1966. godine, uvijek imali manje svojih, a više pjesama tada poznatih ili manje poznatih blues majstora.

Ovog puta odlučili su kako se neće zamarati autorskim pjesmama, već su se okrenuli svojim blues junacima pa tako dvanaest »novih« pjesama ovog albuma potpisuju autori kao što su čuveni Willie Dixon, Howlin’ Wolf, Jimmy Reed i Memphis Slim, ili možda manje poznati ali isto tako vrlo kvalitetni Buddy Johnson, Magic Sam, Litle Walter, Eddie Taylor i Otis Hicks. Njihovim su pjesmama Stonesi (Mick Jagger, Keith Richards, Ronnie Wood i Charlie Watts) uz pomoć svojih prijatelja među kojima su bili i Eric Clapton, Matt Clifford, Chuck Leavell, Darryl Jones i Jim Keltner, dodali svoju blues magiju stvorivši 42 minute i 36 sekundi blues slavlja koje ne nudi ništa novo, ali jamči ono što pravi blues uvijek nudi – uživanje u glazbi i zanosnom ritmu.

U takvim uvjetima, što je možda i pomalo iznenađujuće, briljira Mick Jagger koji zahvaljujući svom prepoznatljivom vokalu i sjajnom sviranju usne harmonike, postaje na ovom albumu bitniji i značajniji oživljavač bluesa od gitarista Keitha Richardsa čija je gitara namjerno u drugom planu, pogotovo kad im se pridruži Eric Clapton čije briljantne solaže u nešto sporijoj »Everybody Knows About My Good Thing« i po ritmu joj sličnoj završnoj »I Can’t Quit You Baby« pokazuju zašto ga se i dalje smatra ponajboljim svjetskim blues gitaristom.

Idealne za klub

Što je od ponuđenih dvanaest pjesama najbolje teško je reći jer je izvedba svake odlična sa stajališta blues zvuka pa će tako o tome koja će se pjesma više slušati iznova odlučivati sklonosti samih slušatelja. No, činjenica je da je većina albuma brza, energična i blueserski raspojasana, a to znači i idealna za koncerte u klupskim prostorima što su Stonesi uvijek voljeli.

Nemoguće je ne zaplesati uz uvodnu »Just For Fool« Buddyja Johnsona u kojoj se dobro čuju i zvukovi i komentari ekipe koja sudjeluje u snimanju čime se već u prvim trenucima novog albuma naznačuje spontanost i opuštenost kojoj svjedočimo i kasnije jer slične zvukove čujemo i u nizu drugih pjesama snimljenih tijekom tri dana u londonskim British Grove studijima Marka Knopflera (šteta što i on ne gostuje!). Istu tu energičnost i polet čujemo potom i i u sjajnim poskočnim »I Gotta Go« i »I Hate To See You Go«, kao i u nešto čvršćoj »Ride ‘Em On Down« te pogotovo u starom dobrom rock and rollu bliskoj Dixonovoj »Just Like I Treat You«. Brzinu, možda i dvije, sporije su, ali ništa manje energične »Commit A Crime«, »Hoo Doo Blues« i izvrsna naslovna »Blue and Lonesome« Memphis Slima u kojoj napokon blues solažama oduševljava i Keirth Richards. Spori kotrljajući blues delte izbija iz svake pore »All Of My Love« Sama Magica i sjajne završne »I Can’t Quit You Babe« koju je pored punih 60 godina prvi snimio Otis Rush, a potom su, između ostalih, ovu skladbu Willieja Dixona čuvenom učinili i Zeppelini objavivši je na svom debitantskom albumu 1969. godine. Oni koji vole blues sentiše maksimalno će uživati u divnoj »Everybody Knows About My Good Thing« koju na višu razinu uz Stonese diže i božanstvena gitara Erica Claptona, a ništa manje dojmljiva nije ni »Little Rain«, pravi spori Chicago blues koji »ubija« kombinacijom iznimno dobre Jaggerove usne harmonike i sporog, ali ekstatičnog ritma koji zaziva afričke korijene te glazbe.

Uspješan povratak

Sve u svemu, ovaj povratak Rolling Stonesa u prošlost vrlo je uspješan. Nakon jedanaest godina (a to je najduže razdoblje neobjavljivanja albuma u cjelokupnoj diskografiji grupe koja je debitirala 1964. godine nosačem zvuka »Rolling Stones«) Stonesi su opet tu pa mada se »Blue and Lonesome« ni slučajno ne može mjeriti s njihovim sjajnim autorskim albumima iz drugog dijela šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nedvojbeno je da djeluje uvjerljivo, iskreno i dovoljno energično da zaboravimo kako ga svira »ekipa« koja je već u osmom desetljeću života. No, to – očigledno – nije važno. Blues liječi sve…

Komentari

komentara