Uvijek je lijepo čuti kad netko naš ostvari bilo kakav uspjeh na svjetskoj glazbenoj sceni, a pogotovo je to ugodno ukoliko je riječ o zaista kvalitetnom projektu i svjetski značajnim imenima. A Chris Eckman, sjajni američki kantautor i lider dobro znanog americana sastava The Walkbouts, to svakako jest.

Njegova suradnja s nizom hrvatskih i slovenskih glazbenika već je dobro poznata, a novi itekako pažnje vrijedan doprinos zasigurno je odlični album »Echo Chamber« kojeg potpisuje grupa The Strange, sastav u kojem uz Eckmana sviraju glazbenici iz kultnog sisačkog benda The Bambi Molesters te ekipa iz svake pažnje vrijednog riječkog americana sastava My Buddy Moose. Podsjetimo, The Strange su pred 14 godina bili projekt Eckmana i Bambi Molestersa, a njihov te godine objavljen debi album »Nights of Forgotten Films« izazvao je veliku pažnju rock kritike i glazbenih sladokusaca sklonih spajanju raznorodnih stilova i utjecaja. Nedugo po spomenutom debiju The Strange su objavili još i EP »Comin Undone« te, na žalost, zašutili. Na svu sreću samo do danas kad na tržište kreće njihov drugi studijski rad kojem su, za razliku od debija, pečat dali i riječki rockeri.

Skladna cjelina

»Echo Chamber« je skladna i ugodna cjelina koja kroz četrdesetak minuta nudi puno toga dobroga. Na prvom je mjestu svakako već mnogima omiljeni Eckmanov bariton koji idealno odgovara mahom nostalgičnim i melankoličnim pjesmama ovog albuma pri čemu treba istaknuti da je glazbena podloga stvorena kroz prevlast gitara, ali i itekako bitan utjecaj gudača, pa i klavijatura. Teško je i nemoguće već i nakon prvog preslušavanja iznova ne osjetiti poznatu Eckmanovu sklonost umjerenoj melodramatičnosti i filmskoj glazbi što, naravno, nije minus jer je realizirano s mjerom i znalački te uz uočljivu stalnu prednost rock ozračja što će pak album učiniti slušljivim za ljubitelje različitih glazbenih žanrova, a itekako će svoje mjesto naći i u radijskim i TV programima te, naravno, na internetu.

Važnost tekstova

Kao uvijek tako su i sada kod Chrisa Eckmana bitni i tekstovi, a njegov je način izražavanja i dalje vrlo poetski pri čemu je tematski vrlo raznolik pa, primjerice, naslovna »Echo Chamber« s trunčicama psihodelije u glazbi, itekako može biti shvaćena kao pjesma o nezadovoljstvu životom koji je soba odjeka u kojoj se ništa ne čuje dovoljno jasno i čisto. Odlična uvodna »Lonesome Rider« ne govori samo o usamljenosti i borbi za vlastite stavove već i tipičnim »kaubojskim« naslovom te još više glazbenom podlogom budi sjećanja na western filmove. Slična joj je po tom raspoloženju i »Last Summer Song« koja obrađuje pjesnicima uvijek dragu temu prolaznosti, a nedvojbeno u najbolje trenutke albuma treba uvrstiti gorku ljubavnu »Killing Time«, nostalgično i melankoličnu tužaljku o još jednom ljubavnom porazu. Suprotna tome je cinična i bržim plesnim ritmom sjajno pogođena »Dime A Dozen« s porukom kako heroja ima koliko hoćeš, ali, naravno, samo deklarativno. No, po mnogočemu je vrhunac albuma hitoidna, sjajno odsvirana i još bolje uz poletni ritam otpjevana »Fast Train to Nowhere« koja kroz metaforički opis vlaka koji brzo vozi prema Nigdjezemskoj sjajno govori o izgubljenosti, uzaludnosti i besmislu.

Mare MILIN

Gotovo u svim spomenutim pjesmama lako je u glazbi uočiti puno elemenata vezanih uz široki filmski ekran kojem ponajviše odgovara Benčićeva »Dead End Shorte« s gostovanjem Irene Žilić koja je pjesmu oplemenila svojim dojmljivim vokalom, a još je filmskija »Broken Town Blues« koja je više jazz no blues i sjajno donosi ozračje Amerike tridesetih godina na što se svojevrsnom gangsterskom pričom referira i tekst. Dodamo li spomenutim pjesmama i mračnu »Shot the Bear« prepunu potmulog prijetećeg ozračja kakvog znaju stvoriti Nick Cave i Tom Waits te nježnu završnu u soul i jazz omotanu »Lights of Red Vally«, onda na koncu dobivamo album koji će, kao i njegov davnašnji prethodnik iz 2004. godine opet biti drag kritičarima i glazbenim sladokuscima, ali i prosječnim ljubiteljima rocka, pogotovo onima sklonim zvuku americane i temeljnim glazbenim pravcima Sjeverne Amerike. Naravno, pri tom uvijek valja imati na umu da Eckaman i društvo svemu tome pristupaju originalno pa su kombinacije i spojevi razni i česti, od western sounda i alt country utjecaja preko pop i indie rocka pa do americane, soula i jazza.

Zanimljivi gosti

Album je snimljen u Sono studijima u Pragu, a dodaci su realizirani u zagrebačkom Morris studiju te Studiju Zuma u Ljubljani. Producent je Don Antonio, odnosno mladi i vrlo uspješni talijanski producent Antonio Gramentieri, a miksao ga je, kao i debi album ove grupe, Phill Brown koj me, između ostalog, isti posao radio i za legende kao što su Bob Marley, Led Zeppelin, Roxy Music, Cat Stevens, Dido i mnogi drugi. Uz Chrisa Eckmana na albumu sviraju Dalibor Pavičić (gitare), Luka Benčić (piano, klavijature, bas), Dinko Tomljanović (gitara), Lada Furlan Zaborac (bas), Hrvoje Zaborac (bubnjevi), Andrej Jakuš (truba) te Ozren Žnidarić (saksofon), a kao gosti pojavili su se Irena Žuilić u »Dead End Shore«, Anda Eckman u »Lonesome Rider« te praški filharmonijski orkestar koji je nedavno gostovao i na albumu »Blue Hour« grupe Suede.

Release Party

U srijedu, 17. listopada The Strange će u zagrebačkom Vintage Industrial baru s početkom u 20 sati održati Album Release Party na kojem će se prvi put predstaviti u novoj postavi koju sada uz Eckmana i dio grupe The Bambi Molesters čine i članovi riječkog sastava My Buddy Moose. Tom će se prigodom prodavati i novi album, ali i ulaznice za koncertnu promociju koja se planira u Zagrebu u Tvornici kulture i to 13. prosinca.

Komentari

komentara