Kultni irski rock maestro Van Morrison jedan je od onih rijetkih rock glazbenika koji jednostavno ne mogu napraviti loš album.

Naime, njegova nadarenost, iskustvo, znanje i ljubav prema glazbi na tako su visokoj razini da svaki njegov ulazak u studio znači i album koji će oduševiti njegove brojne sljedbenike. Sve rečeno vrijedi i za njegov novi, 37-studijski album koji za one koji vole ovog irskog rock čarobnjaka nema u svojih 15 novih pjesama slabog trenutka.

»Roll with the Punches« prvenstveno je blues album, ali uz taj Morrisonu omiljeni glazbeni izraz, svaki slušatelj uživat će i u soulu, folku, rhytam & bluesu, rock and rollu te trunčicama jazza, a sve to tako je, često i unutar jedne jedine pjesme, skladno uklopljeno da predstavlja pravu glazbenu poslasticu za ljubitelje spomenutih žanrova. Po svemu bi »Roll With the Punches« mogao biti klasični retro album prepun nostalgije, ali u slučaju 72-ogodišnjeg irskog glazbenika to je puno više – to je jednostavno album s glazbom na kojoj je Morrison odrastao i koju svira od sedamnaeste godine po svjetskim pozornicama.

Deset obrada

»Kod bluesa je stvar u tome da ga ne analiziraš – nego ga sviraš!«, izjavio je Morrison najavljujući ovaj album na kojem je uz deset obrada njemu dragih pjesama ponudio i pet svojih potpuno novih. Uvodna, ujedno i naslovna, uz tipičnu blues životnu poruku po kojoj treba naprijed bez obzira na udarce koje donosi život, nudi nam pravi čvrsti električni Chicago blues kojim se Van the Man zahvaljuje svojim uzorima kao što su Muddy Waters ili Willie Dixon. Religijska »Transformation« posveta je gospelu i soulu koju Morrison izvodi na svoj neponovljivi način uključujući u te izraze i dodire keltskog folka pri čemu mu sjajno solažama na slide gitari pomaže čuveni Jeff Beck. »Fame« je odličan blues rock srednjeg tempa s puno posprdnog stava o slavi te, posebno (žutom) novinarstvu i skandal pristupu temama, dok se u kabaretskoj »Too Much Trouble« uz a la Big Band pratnju poigrava obrascima bluesa i jazza da bi u »Ordinary People« uz poruku kako se u današnjem svijetu moraš osloniti isključivo na sebe, opet okrenuo klasičnom blues rocku.

Od deset obrada po dvije su vezane uz iste autore. »I Can Tell« i završna »Ride on Josephine« pjesme su koje je početkom šezdesetih proslavio Bo Diddley, a u Morrisonovoj verziji i uz pomoć Jeffa Becka, sačuvan je Diddlyev rock’n’roll boogie pristup. Druga su priča T-Bone Walkerove »Mean Old World« i »Stormy Monday« koje, kao i originali, pršte od blues rocka pri čemu svakako pažnju treba skrenuti na činjenicu da većina rock kritike pjesmu »Mean Old World« stvorenu još davne 1942. godine smatra prvom velikom blues pjesmom odsviranom na električnoj gitari. Naravno, Morrison je u svom crossover pristupu dodatno oplemenjuje, a isto to čini i u »Stormy Monday koju je spojio sa »Lonely Avenue« u čijoj mu izvedbi pomaže britanski blues veteran Chris Farlowe.

Smjer novog albuma

Uz njega i Jeffa Becka album na čak nekoliko pjesama nudi i gostovanje čuvenog britanskog rhytam and blues i jazz pjevača Georgie Famea koji Morrisonu sjajno pomaže u »Goin’ to Chicago« u kojoj zajedno jazz pretvaraju u blues, dok u znatno slušljivijoj »How Far from God« glazbu pretvaraju u gospel slavlje. Još je bolja iznimna »Benediction«, pjesma Mosea Alissona, američkog blues i jazz pijaniste, koju su Morrison i Fame u društvu autora izveli još davne 1971. godine na albumu »Tell Me Something«, a na ovom albumu taj sjajni soul djeluje još bolje i uvjerljivije.

Svakako će biti i onih koji će najviše uživati u odličnoj izvedbi klasične ljubavne »Bring It on Home to Me« (izvrsna Beckova gitara!) koju je proslavio Sam Cooke davne 1962. godine, a koliko Van Morrison razumije i osjeća crnačku glazbu potvrda je i obrada pjesme »Teardrops from My Eyes« te pogotovo teme »Automobile Blues« kojom uspješno prenosi erotsko ozračje te pjesme Lightnin Hopkinsa, a isti osjećaj još je razigraniji u već spomenutoj završnoj »Ride on Josephine« koja, možda, najavljuje smjer novog albuma. Naime, na svom prošle godine objavljenom (opet odličnom!) albumu »Keep Me Singing« Morrison je obradio soul, a album završio čvrstom blues pjesmom »Goin’ Down to Bangor«. Sad je napravio blues album koji je završio rock nd roll vožnjom pa bi to moglo značiti da će 38. studijski biti u znaku duha rock and rolla! Bilo bi lijepo i to doživjeti jer Van the Man svaki album radi s toliko uživanja da se sve skupa prenosi na slušatelje i omogućuje im da i oni uživaju.

Komentari

komentara