Kalafat (talijanski calafato), uobičajena je riječ u Dalmaciji i Hrvatskom primorju kojom se označuje onaj posao i zanimanje vezano uz završni rad na brodu, zalijevanje trupa drvenog broda s konopljom čime se osiguravala izdržljivost broda u svim vremenskim prilikama pri plovidbi.


Najistaknutiji i najvještiji kalafati u Veneciji bili su ljudi koji su dolazili s područja obala hrvatskog Jadrana tzv. Schiavoni (što znači Slaveni) koji su se naseljavali u dijelu grada istočno od San Marca i današnje poznate šetnice Riva Degli Schiavoni (Slavenska riva). Upravo ime te lijepe i poznate šetnice izabrano je za naziv dojmljivog world i etno music albuma autorski potpisanog s Vladimir & Kalafat iza čega se krije već vrlo cijenjeni i ugledni glazbenik Vladimir Mićković koji je u društvu nekoliko probranih glazbenika i prijatelja stvorio album od sedam dalmatinskih etno bisera izronivši ih iz modrih dubina glazbene tradicije dalmatinskih otoka i priobalja, odnosno stvaralaštva legendarnog Ljube Stipišića Delmate koji se glazbom i pjesmom napajao iz istih tih izvora mediteranskog sunca i mora.


Mićković svojoj priči o kalafatima pristupa tako što u svakoj od sedam snimljenih pjesama zadržava temeljnu glazbenu liniju izvorne skladbe, ali na nju nadograđuje brojne originalne i često eksperimentalne dodatke stvarajući tako jednu cjelinu u kojoj je uspješno spojeno nasljeđe sa pomalo čak i avangardnim pristupom glazbi. Već iz ove je odrednice jasno da »kalafati« ne nude jednostavnu i radijskim programima blisku glazbu, već zvukove i melodije u kojima će ponajprije uživati sladokusci i oni koji vole različitosti, neobičnosti, kreativnost i (umjetničku) avanturu. Tako se u pedesetak mimnuta debi albuma ove ekipe glazbenika dodiruju i prožimaju Dalmacija i Orijent, Arapski i Iberski polutok, ali i svi ti lokalni glazbeni idiomi sa suvremenim eksperimentalnim izrazima sklonim glazbenim izričajima.

»Klapski« vokal

Što će nam to glazbena šetnja Rivom Degli Schiavoni ponuditi jasno je već nakon snažne uvodne »Da bi udrile sve fortune« koja počinje dominantnim zvukom orgulja nakon čega slijedi neobični programirani ritam udaraljki da bi tek Mićkovićev »klapski« vokal visinom i korištenjem cakavice melodiju usmjerio ka dalmatinskom dijelu Mediterana i jednoj od tužnih ljubavnih pjesama tog podneblja. »Svileni sarafan« »isplovljavanje« je prema zvukovima i mentalitetu Orijenta prepuno udaraljki i zvukova raznih žičanih instrumenata pri čemu se uz poštivanje glazbenih obrazaca tog podneblja itekako ostaje na razini eksperimenta i improvizacije, a taj odnos još je uočljiviji u najkraćoj – ali po mnogočemu i najboljoj – pjesmi albuma, sjajnoj tradicionalnoj »Tija bi te zaboravit« čija je »samostanska izvedba« (podnaslov joj je »Monastery Session«) u samom početku zahvaljujući odličnim back vokalima grupe Priženca, bliska duhovnoj glazbi da bi se potom zahvaljujući razigranim udaraljkama i diskretnom korištenju žičanih instrumenata uz zvukove Arabije ozračje prenijelo iz svijeta duhovnosti u svijet ljubavi između muškarca i žene. Završna tradicionalna, ujedno i završna pjesma cijelog albuma, dojmljiva je instrumentalna verzija kultne narodne »Zaspalo je siroče« što je svirački i idejno sjajan završetak albuma.

Blago zvano fado

Vrlo bitan dio ove zbirke dobre glazbe svakako su i obrade tri pjesme Ljube Stipišića Delmate. »Zlata jemaš, dare primaš« ima nježan i divan uvod akustične gitare koja ovog puta »plovi« tamo negdje prema iberijskom poluotoku, a u vokalnoj izvedbi čak i prema portugalskom glazbenom narodnom blagu zvanom fado. Kad se tome doda i puno talijanizama u stihovima onda se taj dojam i pojam Mediterana diže na još višu razinu i sigurno je da bi lijepo bilo ovu skladbu čuti u nekoj konobi Dalmacije, Korzike, Sicilije, Sardinije, Malte… i pasalo bi kao da je domaće u svakoj od tih sredina. U »Prosti meni vilo« dominira klarinet Mehe Radoovića koji se »pretvara« u zurlu pomažući pri tom Mićoviću da svojim jedinstvenim glasom Stipičićevu dalmatinsku pretvori u dalmatinski sevdah, a da bi se te granice Mediterana dodatno proširile u »Na posteji mojon« Mićoviću glasovima pomažu talijanski prijatelji Alessandro Masi i Emilo Trotta koji uz trubu Ivana Sušca sjajno prenose sve emocije bolna ljubavne pjesme o gubitku voljene osobe.

Glazbeni brevijar

Moglo bi se ovaj nesvakidašnji album nazvati i glazbenim mediteranskim brevijarom, djelomično i stoga jer je, što Mićković i ističe, velika inspiracija pri odabiru i snimanju pjesama bio čuveni mostaraski književnik, pokojni Predrag Matvejević koji je o prostoru Mediterana napisao puno lijepog i originalnog. Sad su to na svoj način učinili i »kalafati« s Vladimirom Mićkovićem na čelu, a ljubiteljima ovakvog pristupa glatbi i ove vrste glazbe nije nego se za nadati da će u godinama što dolaze »kalafati« za plovidbu osposobiti i pripremiti još poneki brod glazbe nastale na obalama Mediterana.

Zanimljva skupina

Ansambl Kalafat je osnovan u Mostaru (BiH), a utemeljio ga je Vladimir Mićković (vokal, udaraljke), izvođač koji oblikuje zvuk uz podršku drugih umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije, te Izraela. To su Gabrijel Prusina (klavir, harmonika, bisernica), Marko Jakovljević (gitara, kontrabas), Boško Jović (gitara), Dino Šukalo (mandolina), Meho Radoović (klarinet), Ivan Sušac (truba), Jadranko Kereković (organ, bubanj programiranje), klapa Priženca, Nermin Alukić Čerkez, Alessandro Masi (vokal), Emilio Trotta (vokal), Uri Berman (gitara) i Marina Toshich (oud).

Vladimir Mićković ranije je bio angažiran s projektom Arkul. Bili su duo koji je izvodio židovske sefardske pjesme bosansko-hercegovačkog podneblja. S Mostar Sevdah Reunion je izvodio tradicionalnu sevdah glazbu. Sada djeluje kao kalafat kroz svoju viziju, okupljaći mnoge istomišljenike kroz jedno putovanje – tumačenjem tradicionalne dalmatinske glazbe u ogromnom kontekstu Mediterana.

Komentari

komentara