Naravno da se uz ovaj »joint« može itekako uživati. Svatko tko zna Vladu Simcicha Vavu i njegov dosadašnji bogat i raznovrstan rad svjestan je da je riječ o glazbeniku širokih nazora i znanja pa su shodno tome i očekivanja od njegovog novog instrumentalnog solo projekta bila velika.

I nije ih iznevjerio. Štoviše, oni koji vole nježnije trenutke, glazbu za opuštanje i uživanje, zasigurno će doći na svoje, mada u završnom dijelu albuma Vava uspješno nudi i zrnce suvremenog kaosa i nervoze.

Glavno oružje

Glavno Vavino »oružje« u slučaju ove zbirke instrumentala je gitara pri čemu je, očigledno, na njeno korištenje puno utjecala činjenica da je, po Vavinim riječima, album nastajao noću, nakon uspavljivanja kćeri, pri čemu su noćni motivi i Mjesec bili glavna inspiracija. Otud i nježnost, prozračnost i sanjivost kao temeljne odlike najvećeg broja pjesama ovog albuma. Tako već uvodna  »Always Remember« kroz nježno oslanjanje na surf gitare i keltsko ozračje spiritualnosti nudi dašak nekih Knopfler ili čak i Mike Oldfield albuma. »The Day I’v Met You« sanjivi je psihodelični trenutak uokviren bogatim zvučnim zidom orgulja i klavijatura kroz koji se probijaju gitare nježnim dodirima visokih tonova zazivajući čas Pink Floyde, čas Rya Coodera. »Felt Like Spring« nudi baš taj  proljetni feeling buđenja uspješno oživljen kroz zvuk gitara koje nagovještavaju novi život i energiju, ali nisu razigrane i raspojasane jer je za to još prerano. »You Know…« sa zvučnim zidom a la Brian Eno idealna je podloga za gitare koje na tren »plešu« valcer da bi se potom okrenule blues dodirima kakve je briljantno isporučivao Peter Green u ranoj blues fazi grupe Fleetwood Mac. Korak dalje k bluesu i latino svijetu je odlična »Alone Blues« kod koje se zbog ritma, melodije i sjajnih gitarističkih solaža neizostavno u svijesti javlja kultni hit »Black Magic Woman« i Santana.

Marko Gracin
S malo noise psihodelične buke na početku »Went Away« nagovještava prve otklone od Mjeseca kao prijatelja, a »Faith Took Over«, jedna od umjetnički najdojmljivijih na albumu, kakofonijom i prevlašću psihodeličnog kojom se izražava košmar podsvijesti svakako ne prati dosadašnji stil ambijentalno ugodne glazbe. No, pogledamo li naslov, pitanje je nije li glazbom i naslovom Vava izrazio kritiku onih kod koji vjera (religija) prevladava i uništava harmoniju i sklad. Jer ova skladba definitivno nije ni skladna, ni harmonična – ali joj to nije minus. Dapače. Za kraj Vava čuva »My Heart« kombinacija psihodelije i eksperimentalne glazbe s nježnim zvukom slide gitara i ritmom valcera kojom se, pomalo u Pink Floyd stilu, oprašta od slušatelja kojima je podario još jedan dojmljiv instrumentalni uradak.

Bogata berba

Spominjanje svih ovih uzora i sličnosti nema za cilj reći kako je bilo što »posuđeno«, već samo olakšati onome tko još nije čuo album što ga očekuje. A čeka ga prije svega originalni Vlado Simcich koji voli glazbu i zna tu svoju ljubav prenijeti slušateljima pa je stoga »Juke Joint« dobar i za njega kao autora i za nas kao slušatelje. Za njega jer je uspješno iskazao dio svojih emocija, za nas jer u tome možemo uživati. A za riječku rock scenu stoga što je bogata berba 2017. godine dobila još jedan novi opojni »joint« dodatak!

Komentari

komentara