Čekao sam da svi pozaspu u stanu, a onda parkirao sebe u naslonjač. Ponedjeljak je dobar dan, sve počinje upravo tada, stoga je nakon epizode Star Treka izbor pao, umjesto na pranje suđa, na preslušavanje novog, četvrtog albuma My Buddy Moose.

Usput, našlo se tu i staro izdanje Classic Rocka i malo kaloričan sendvič. I televizija je bila na mute, za slučaj da se pojavi neki opasno dobar francuski film. Krenuo je CD, »Wilderness Years«, Luka pjeva o tinejdžerskim danima. Stao sam u sredinu dnevnog boravka, otpio gutljaj vode, zagrizao usnicu do krvi, još jednom vratio stvar ispočetka.

endvič se u tosteru karbonizirao, ali nisam sebi mogao pomoć, bio sam paraliziran. Preplavio me je osjećaj ugode nalik onom kad sam vidio prvi put Stonese, moji su odašiljači preuzimali signale ovog kvarteta i pretvarali zvuk u uvjerljivu tv sliku, zakotrljali su me i zaveli. Napokon, iskošenog osmijeha koji mi se formirao na licu, napipao sam fotelju i sjeo na naslonjač, jer krenula je sljedeća pjesma, »Letter from the Past«. Zaljuljao sam se u zavodljivom ritmu i melodiji koju gura naprijed tema na klavijaturi, glava mi se napuhala kao balon od želje da ovo postane nacionalni hit koji će pjevušiti svi ovogodišnji maturanti namjesto npr. onih hrvatskih budnica u kojima se obračunavaju s nepoćudnima i manje arijevskog podrijetla. Zar ne bi to bilo sjajno? Iskusiti nekoliko minuta nevinog slavlja, zajedničkog veselja uz pjesmu čija je poruka možda melankolična, ali nadasve optimistična?

Dva svijeta

Ali, hej, nema vremena, već ide »Terrible Place«, s još jednim ljepljivim rifom. Tanana-na-nana skače već uz razigrani bend na drugi akord, a onda se sve kao raspada u nekom kozmičkom psihodeličnom dijelu, onostranom, idu gore pa dolje, gitare se igraju na klackalici, nenadani tonovi me zatrpavaju i pomislim kako je ovo savršena metafora za pakao, to Užasno mjesto! Sjajno izvedeno, vjerojatno podsvjesno! »Death Row« započinje s Morriconeovskom temom na usnoj harmonici, prati je opet sablasna klavijatura, samo povremeno, ali dovoljno da pojača dojam filmičnosti i osjećaja danse macabre koji prati usamljenog vozača na dugom putu kroz zamišljene ili stvarne pustinjske krajobraze.

Život ima uvijek dva dijela: onaj tvrdi, vanjski kojim kročimo svakodnevno, i onaj unutarnji, privatni i nevidljivi, čije nam dijelove povremeno nenamjerno otkrivaju umjetnici. Zbog čega i zavolimo neke pisce ili rock izvođače, doživljavamo ih vodičima, onima koji nas povedu kroz dan, rumeni u licu zapjevamo potiho katkad neku liniju iz pjesama, kao da smo ih osmislili osobno, i to na onom dvojbenom engleskom iz domaće balkanske radinosti. Tako je barem meni bilo tijekom »After the Feeling is Gone« i mračne, neobične »Differences«. A onda hopla – ide živahna tema na mandolini i nepoznati ženski glas koji prati Luku na refrenu, pa onda preuzme kontrolu nad drugim dijelom pjesmom!

Ček’, ček’, »Waiting« ima gostujući vokal, no kako sam u potpunosti uskraćen za konkretne detalje nemam podatak tko je dotična gospodična, ali kvragu i faktovi! Ovo je perfektan duet, znate poput onog kad su se pred mikrofonom ‘vjenčali’ Gram Parsons i Emmylou Harris! Uslijedila je osma stvar »My People«. Jel to još jedan radio uspješnik? I jel ja to skačem u ovu kasnu dobu po stanu? Provjerio sam maločas – svi su mi doma! Pa ipak, prijateljska klima koju su mi stvorili MBM uz pomoć dječjeg zbora ukazivali su na sasvim suprotno, da mi nisu svi šarafi na broju, daske također upitne, ukratko da sam šenuo umom!

Uz najveći napor, vratio sam se u prijašnji položaj jer »Second Best« podsjeća najviše na onaj stari MBM koji poznajem godinama – nabrijano, nervoznog gitarskog sola, bahatog urlanja u studijsku opremu, snažnog udaranja po činelama i pripadajućeg seta bubnja. Kao da je članove benda naglo opalila veća količina hormona pomiješana s duhanom! Fijuuu!

Noćna konzumacija

Album kao da je konstruiran za noćnu konzumaciju – od jednostavnih, veselih stvari čije refrene jedva čekamo pjevati, do onih mračnih sporih na koje ćemo značajno klimati glavom, neuračunljivo, ali s razumijevanjem, baš kao u zaključnoj »Black Cloud«, koja me drži u napetosti do samog kraja mikrofonije koja ostaje još dugo zujati u uhu. My Buddy Moose su prošli dugi put, od simpatičnih ‘kauboja’ zaluđenih americanom, ponekad upakiranih nespretnim, nezgrapnim producentskim potezima, ali nikada odbojnim, do ove briljantne ploče koja im otvara druga vrata prema novoj publici, koja će ih znati pročitati kao tople, susretljive, ranjive, ali i odlučne i konkretne, zrele i kompetentne, pred kojima im neće biti neugodno izgubiti tlo pod nogama. Najbliže onom osjećaju kad ste se prvi put zaljubili.

Komentari

komentara