Prije dvije i pol godine su, predstavljajući svoj četvrti studijski album »Friends« gostovali u Hrvatskoj, nedavno su se vratili u Zagreb u okviru turneje kojom predstavljaju novi studijski rad, originalno nazvan »Five« (Pet).

Riječ je o britanskom new wave post punk sastavu White Lies koji novim nosačem zvuka ljubiteljima svog zvuka predstavlja nešto novo, posebno u odnosu na album i koncertnu turneju koja je pratila prethodni album »Friends«. Naime, »Five« je znatno više no prethodni album okrenut rocku, a to znači gitarama, no synth popu koji je bio zaštitni znak prethodnog albuma.

I prije snimanja pjevač Harry McVeigh je na temelju urađenih demo snimki najavio kako će biti više gitara no sintesajzera, a konačan je rezultat potvrdio te najave, pri čemu je grupi itekako važnu pomoć pružio producent Ed Buller s kojim su radili na njihovom dosad najuspješnijem albumu, debitantskom »To Lose My Life« iz 2009. godine, te trećem po redu »Big TV Recording« iz 2013. godine. Svoj nemali doprinos svakako je dao i inženjer zvuka James Brown znan po radu s rock institucijama kao što su Arctic Monkeys i Foo Fighters, a u izradu pojedinih pjesama bio je uključen i čuveni producent Alan Moulder koji iza sebe ima također jaka rock imena kao što su Smashing Pumpkins, Nine Inch Nails ili The Killers. Naravno, to pojačano okretanje rocku ne bi bilo uspješno da se za njega nisu odlučili i sami članovi grupe, basist i tekstopisac Charles Cave, pjevač Harry McVeigh te bubnjar Jack Lawrence-Brown.

Utjecaj Pink Floyda

Okretanje rocku ne znači za njih i potpuni bijeg od utjecaja synth popa i elektronike pa album u svom znatnom dijelu predstavlja vrlo dobru kombinaciju gitara, rock ritma s electro i synth popom. No, većina pjesama ipak je bliža rocku. Primjerice, analiza kraja ljubavi u pjesmi »Finish Line« protječe u međuigri akustičnih gitara i gitarističkih solaža, odlična društveno-kritična »Denial« himnična je rock pjesma s puno plesnog ritma idealnog za koncerte, posveta djevojci »Jo?« žestoka je i prepuna čistih post punk elemenata, a završna »Fire and Wings« ima u sebi elemenata čvrstog rocka što dobro odgovara tematskim okvirima pjesme vezanima uz nasilje i rat. Uz ova četiri rock trenutka puno je rock žestine i u najmračnijoj temi albuma, sjajnoj »Kick Me« koja je odličan spoj akustike i elektronike pojačan dobrim solažama i back vokalima u pjesmi koja podsjećajući na trenutke i na zvuk grupe Pink Floyd zaziva potrebu »buđenja« iz općeg mrtvila. Tih psihodeličnih trenutaka ima i u isto tako vrlo dojmljivoj ispovijednoj i samoterapeutskoj »Never Alone« koja zbog ipak naglašenog korištenja elektronike vuče na radove grupa kao što su Joy Division i New Order, ali uz dodatak sjajnih nostalgičnih retro gitara.

Hitoidni »Tokyo«

Oni koji su voljeli prethodni album, kao i one faze grupe vezane uz elektro i synth pop zvuk, uživat će u sedam i pol minuta dugoj uvodnoj »Time to Give«, hitoidnoj na gothic rock i trip hop naslonjenoj »Tokyo« te još jednoj self-help pjesmi što »Believe It« s porukom u vjeru u samog sebe svakako jest.

Sve u svemu deset godina nakon prvijenca »To Loose My Life« koji je došao do prvog mjesta britanske top ljestvice, White Lies opet imaju dobar album. Uspoređujući ta dva albuma basist i tekstopisac Charles Cave rekao je da je »To Lose My Life« bio najbolji mogući album koji su mogli napraviti kao devetnaestogodišnjaci, a »Five« je najbolji mogući sad kad su na početku tridesetih. U sve to mogli su se u Tvornici kulture uvjeriti i domaći ljubitelji ovog sastava, odnosno glazbe koju su svirali ili sviraju sastavi kao što su Editors, New Order, Joy Division, The Cure, Killers…

Komentari

komentara