S pravom će mnogi reći da je u četvrt stoljeća postojanja američkog sastava Wilco njihov jedanaesti studijski album »Ode to Joy« ako ne najbolji, a ono sigurno među najboljim radovima ovog mnogima dragog banda iz Chicaga.

Zaista, njihova oda radosti u teškim vremenima ostavlja dojam odličnog folk rock albuma koji s jedne strane nastavlja ono što su do sada radili kao grupa, odnosno onoga što je u zadnje tri godine kroz soloalbume »Together at Last« (2017.), »Warm« (2018. i »Warmer« (2019.) ostvario njihov frontmen i tekstopisac Jeff Tweedy. To pak znači da su Wilco i Tweedy nastavili s dekonstrukcijom pristupa alt country zvuku te se u još većoj mjeri okrenuli zasadama folk glazbe ne zaboravljajući pri tom okvire psihodelije, alt, pa čak i prog rock pristupa. Najbolje o tome na ovom albumu svjedoči pjesma »Quiet Amplifier« čiji bi se naziv mogao prevesti kao »Tiho pojačalo« čime Tweedy određuje glazbu ovoga albuma u kojoj najčešće dominira bubnjar Glenn Kotche koji gotovo svakoj pjesmi daje dominantni ritam što je ostvareno i čisto tehničkim zahvatima kojima su svi ostali instrumenti, često i Tweedeyjev falsetto, namjerno stavljeni u drugi plan te doslovno stišani. No, dominacija bubnja ne donosi agresivnost, već posebnu ritmičku nježnost kojoj baš naziv ove pjesme najviše odgovara. I s tekstualne strane Tweedy u ovoj pjesmi iznosi temeljne tematske okvire albuma – određeno nezadovoljstvo svijetom u kojem živi, želju za promjenom, ali i spoznaju kako ništa bitnije ne može učiniti pa se jednostavno – pomiruje sa stvarnošću.

Smrtnost i prolaznost

Od debitantskog sjajnog albuma »A.M.« iz 1995. godine, preko odličnog »Being There« (1996.), Wilco je slušateljima nudio ponajprije sliku Tweedeyjevog emocionalnog i duhovnog svijeta opterećenog karakteristikama suvremenog društva koje osjetljivi Tweedy nikad nije volio. Isti pristup važi i za ovaj album koji progovara o smrtnosti i prolaznosti, depresiji pojedinca i negativnostima društva te krizama i strahovima. Za poniranje u taj košmarni svijet Tweedy je u osobnom životu imao podosta motiva – iznenada mu je umro otac, supruga Sue terapijama je spriječila širenje raka, oba sina krenula su iz obiteljskih okvira u samostalne živote… Sve to, kao i kaotičnost političkog života suvremene Amerike, osjeti se u pjesmama ovog albuma pa je, primjerice, uvodna »Bright Leaves« posveta dugovječnosti njegovog braka s voljenom Sue Miller, »White Wooden Cross« kroz impresionističku liriku odraz je straha da je ne izgubi, a »We Were Lucky« govori o sreći koja je često pratila njihovu vezu pri čemu je odsvirana kroz nešto čvršći izraz s podosta psihodelije, čak i prog rocka koji se u ovoj pjesmi ne nastoji spojiti sa za ovaj album tipičnim okvirima folk i soft rocka pa je rezultat tog pristupa najčvršća i najkompleksnija skladba albuma.

Slušanje uz vatricu

O čestoj temi svoje lirike – samoći – Tweedy progovara u odličnoj »Before Us« u kojoj se akustična gitara i bubnjevi nadograđuju prebiranjem po klavijaturama koje pjesmu odvode u sfere psihodelije da bi u ironičnoj »Love Is Everywhere (Beware)« poruku da se ljubavi ponekad treba čuvati plasirao kroz ugodne folk i soft rock okvire. Vrlo je osobna i »One and a Half Stars«, potencijalni radijski hit o depresiji i bezvoljnosti protiv koje se treba boriti pri čemu u slučaju ove pjesme Tweedy kao oblik borbe odabire – glazbu. Naime, iako stihovi pjesme govore o tome kako bi najradije cijeli dan ostao u krevetu, to se nezadovoljstvo ne osjeća u glazbi koja je, potpuno suprotno, produhovljena, ugodna i umirujuća, i to u velikoj većini pjesama ovog za slušanje uz vatricu iz kamina iznimno ugodnog albuma. Društvenih mana i negativnosti Wilco se dotiču u »Everyone Hides«, »Citizens« i »Hold Me Anyway« u kojima su na tapetu dvoličnost, manipuliranje činjenicama, nacionalizam, rasizam, ratovi i političari koji su za te negativnosti najveći krivci, a završna »An Empty Corner« kao uzora nameće Loua Reeda, posebno u načinu pjevanja.
Sve u svemu, »Ode to Joy« itekako može pomoći i donijeti radost u vremenima koja su daleko od radosti i, dojam je, baš s tom namjerom Tweedy i Wilco su i napravili ovaj album koji ide u red njihovih tiših i nježnijih albuma, što svakako odgovara i Tweedyjevoj zrelosti (rođen je 1967. godine), odnosno razvoju ovog sastava koji možda nije u stanju ponuditi nekadašnju energiju, ali itekako može napraviti vrlo dobar album što »Ode to Joy« nedvojbeno jest.

 

Komentari

komentara