Duhovito s podosta ironije i cinizma, ali vrlo simpatično i emotivno na svom je novom – pazite sad – 67. (po nekim proračunima je čak i 73.) studijskom albumu legendarni Willie Nelson progovorio o sebi, a to ponajprije znači o – starosti.

Nije to ništa čudno jer je 85-godišnja country legenda i na prethodnom je odličnom albumu »God’s Problem Child« (2017.) obrađivala ovu temu koja sigurno neće privući mlađe slušteljstvo, ali itekako hoće Nelsonovu generaciju, kao i one koji ga prate od davne 1962. godine kad se prvi put predstavio albumom »And Than I Wrote«. Naravno, u 56 godina koliko je proteklo od tog debija Willie Nelson postao je legenda, a zahvaljujući tome što je u 85-oj jedini od country outlaw velikana i danas živ, svaki njegov album izaziva itekako veliku pažnju i redovno završava u vrhovima najuspješnijih country albuma.

Stara istina

Ista priča prati i ovaj njegov album koji potvrđuje staru istinu kako za prave umjetnike godine nisu važne. Štoviše, po ritmu i energiji ovo je jedan od najbržih Nelsonovih albuma! Od 11 pjesama jedna jedina klasična je spora country balada, a sve ostale su ili srednje brzog ili brzog ritma pri čemu, već po tradiciji, stari maher mijenja, miješa i spaja tradicionalne američke izraze (blues, rock and roll, country, čak imalo jazza) stvarajući za njega tipičan koktel zanimljivih pjesama prepoznatljivih i po njegovom karakterističnom glasu. Tekstovi su posebna priča, posebno kad obrađuje svojih jako visokih 85 ljeta. Tako već u uvodnoj, koja je s glazbene strane više boogie woogie blues no country, zaključuje kako, u osnovi, i nema ništa protiv toga što je ostao »posljednji čovjek na bojištu«, a tu tvrdnju potom dodatno potvrđuje u duhovitom country valceru »Heaven Is Closed« stihovima kako je raj zatvoren, a pakao pretrpan pa mu je najbolje ostati tu gdje je! Zbog teksta ovu je pjesmu nemoguće plesati ili slušati bez laganog osmijeha, a stvari postaju još duhovitije u samoironičnoj, pa i pomalo grubim humorom ukrašenoj »Bad Breath« u kojoj kroz srednji ritam klasičnog country izraza konastatira kako je i loš dah bolji od – nikakvog (Bad breath is better than no breath at all) da bi samoironičnost dodatno pojačao savjetom ljudima oko sebe poručujući im – Možeš me pozdraviti, ali nemoj mi prilaziti ako se ne želiš srušiti

Razočaranost svijetom

No, nije sve uvijek smiješno pa tako u odličnoj – možda i ponajboljoj na albumu – »Me and You« slušamo o razočaranosti njega i ljudi njegovih godina svijetom u kojem žive i kojeg, osjećaju, nisu više dio. Stišaj ton na TV-u jer ništa ne razumijem, kao da sam u nekoj stranoj zemlji, pjeva Nelson konstatirajući kako je tako malo onih s kojima može razgovarati i koji ga mogu razumjeti. Na tragu te kvalitete tekstom su i dvije refleksivne – »Something You Get Through« (to je ona jedina spomenuta čista balada) govori o tome kako je ljubav veća od svega, a tek nešto malo brža »I’ll Try to Do Better Next Time« svojevrsni je oproštaj od života u kojem je, kaže, pokušao sve da bude što bolji i širi ljubav, a u sljedećem će, obećaje, nastojati biti još i bolji. Uz sva ta promišljanja i razmišljanja o prolaznosti Nelson je, naravno, mjesta našao i za ljubav pri čemu i toj temi pristupa i ozbiljno i s komične strane pa tako u razigrano plesnoj »I Ain’t Got Nothin’« slušamo kako ima sve, ali nema nje pa nema ništa, a stvari postanu još zanimljivije kad saznamo da joj je ponudio prsten, a ona njemu odgovorila srednjim prstom. Na istom je tom valu i »She Made My Day« u kojoj slušamo o mladoj dami koja mu je najprije uljepšala dan te zatim uništila život! Za kraj Nelson čuva pažnje vrijednu ljubavnu blues baladu »Very Far to Crawl« koja je dostojan završetak vrlo dobrog albuma u čijem su mu stvaranju pomogli dugogodišnji prijatelj i producent Buddy Cannon koji je koautor svih pjesama, sjajna country pjevačica Alison Krauss i odlični harmonikaš Mickey Raphael.

Jednostavno, stari majstor ne posustaje ni s 85 na leđima pa i nije drugo do li i ovaj njegov – 67. ili 73., nekako je svejedno – album ispratiti riječima – Ma, samo nek’ traje!

Komentari

komentara