Kad se iz današnje perspektive sagleda povijest Beatlesa, za rock glazbu je velika sreća što slavna četvorka u naponu svoje kreativne snage nije bila gladna živih nastupa.

Još prije potpisa diskografskog ugovora, u svojim hamburškim danima sakupili su ih gotovo dvjesto kao sasvim anonimni bend, nakon izlaska prvog albuma »Please Please Me« u proljeće 1963., cijelu sljedeću godinu proveli na cesti i nastupali pred sve više i više ljudi.

Nije bilo mnogo drugačije ni 1964. godine, no kad je beatlemanija izmakla kontroli, a koncerti došli do stadiona od 50 tisuća ljudi, nezadovoljstvo živim nastupima među članovima je bilo toliko da je prijetilo raspadom benda. Tehnika još nije bila na razini da se osiguraju razglasi koji bi nadjačali vrisak publike, tako da oni sami nisu čuli što zapravo sviraju, organizacija koncerata je bila kaotična, nisu u to vrijeme pomogle puno ni izjave Johna Lennona da su Beatlesi popularniji od Isusa što je razbjesnilo američke puritance, pa su koncerti za njih postali i fizički opasni. Sve to zajedno dovelo je do odluke olakšanja: koncert na Candlestick Park stadionu u kolovozu 1966. bio je zadnji nastup Beatlesa pred publikom ako ne računamo polusatnu živu svirku na krovu zgrade Applea početkom 1969. godine.

Nebo kao granica

Slavna liverpulska četvorka više nije gubila vrijeme na turneje i u potpunosti se posvetila studijskom radu. Jednom odlučivši da više neće svirati uživo ono što snime, samo su si nebo postavili kao granicu u stvaranju progresivne, artistički pregnantne moderne glazbe koja se i danas smatra nedostižnim standardom. Počevši sa »Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band«, psihodeličnim remek-djelom iz 1967., do razlaza 1970. Beatlesi su stigli svijet počastiti monumentalnim »spomenicima« pop glazbe, albumima »Magical Mystery Tour«, duplim »Bijelim albumom«, »Abbey Road« i posthumno izdanim »Let It Be«. Vjerojatno bi za neke od njih ostali uskraćeni da su se liverpulski čupavci nastavili nadvikivati s vrištećim šiparicama na stadionima širom svijeta.

A kako je to zapravo zvučilo, ovih nas dana podsjeća svježe remasterirano i prošireno reizdanje live albuma originalno izdanog 1977. godine. Ako je snimatelj koncerta htio prije svega dočarati u kakvom su kaosu Beatlesi svirali, a ne njihovu sviračku kompetenciju, uspio je u potpunosti. Iako je Hollywood Bowl amfiteatar kapaciteta od 20-ak tisuća ljudi, buka koju proizvodi publika dominira u odnosu na bend. Nije ni čudo da Paul McCartney u jednom trenutku pita »čujete li me« i ostaje nejasno je li mislio na publiku ili ostatak benda. Jer očito niti su se oni čuli dobro između sebe, niti je publika čula njih od same sebe. To je beatlemanija.

Bučna šuma

Šteta je što snimatelj nije uspio (ili nije htio), više izolirati publiku kako bi se od te bučne šume bolje razabiralo drvo, odnosno svirka. Unatoč remasteriranju i remiksiranju, snimka sonično i dalje zvuči prilično amaterski u odnosu na neke žive snimke iz tog vremena, recimo na Dylanove bootlege. U skladu s tim, ovaj album i dalje tek naznačuje koliko je slavna liverpulska četvorka bila jak koncertni bend, no zapisi iz ljeta 1964. i 1965. podsjećaju na – ili čak otkrivaju – neke inače ne baš samorazumljive činjenice.

Prvo i osnovno, i iz autorskih pjesama, posebice manje razvikane »She’s A Woman«, i rock standarda »Dizzy, Miss Lizzy«, »Roll Over Bethoveen« i »Boys«, nameće se zaključak kako su upravo Beatlesi originalni proto punk bend po neobuzdanosti u izvedbi u kojoj se ne stremi perfekciji već isijavanju energije i sirovosti kakvu Beatlesi na studijskim snimkama nisu iskazivali. Drugo, u Beatlesima su svi opjevani kao genijalci na svoj način, osim Ringa Starra koji je često tretiran kao pomoćna radna snaga, bubnjar ne baš zavidnih tehničkih sposobnosti ispod sviračke razine ostatka benda. No, ove žive snimke temeljito demantiraju tu staru predrasudu: upravo njegovo precizno, ekonomično i nepretenciozno udaranje po bubnjevima drži bend koherentnim. Starr ima kvalitetu koja se čini jednostavnom, a zapravo je nije lako postići: on nije bubnjar koji prati bend, on je taj koji diktira.

Previše minusa

U globalu »Live At Hollywood Bowl« nije antologijski živi album, previše je tu minusa, počevši od onih tehničkih, koji onemogućuju da se vjerno doživi najslavniji rock bend uživo na vrhuncu slave, ali je vrijedan dokument vremena kad se definirala rock glazba i dodaje još jedan dio odgovoru na pitanje zašto su Beatlesi ti koji su presudno utjecali na smjer u kojem se rock’n’roll kretao.

Komentari

komentara