Već u pripremi rada na novom albumu Richard Aschroft jasno je najavom suradnje s aranžerom Wilom Maloneom i koproducentom Chrisom Potterom dao do znanja kako će pokušati oživjeti dane svoje najveće slave – vrijeme kad je s grupom The Verve bio jedan od najznačajnijih predstavnika britpopa.

Nakon vrhunca koji su doživjeli sjajnim »Urban Hymns« (1997.) u grupi su počeli sukobi koji su dvije godine kasnije doveli do prvog prestanka rada, a Aschroft je, vjerujući u svoj glas, kojeg se opravdano drži jednim od najljepših u suvremenom rocku, odlučio okrenuti solo karijeri u okviru koje je od 2000. pa do danas objavio tri solo albuma te 2010. jedan s grupom The United Nations of Sound. Ove godine, nakon stanke od šest godina, napokon je objavio i četvrti studijski album, ploču »These People«.

Himnične balade

Već nakon prvog preslušavanja jasno da je Aschroft u osnovi uspio u temeljnjoj namjeri jer zvuk i raspoloženje njegovog novog albuma u poprilično velikoj mjeri podsjećaju na legendarne 19 godina stare urbane himne pa će oni koji su voljeli »Urban Hymns« biti zadovoljni jer je gradivo dobro ponovljeno. Istina, nije to kao original, ali bogme nisu danas ni devedesete, a Aschroft nema 26, već – 45 godina! Od deset ponuđenih pjesama ukupne dužine 51 minutu i 11 sekundi većina njih bogato su orkestrirane i aranžirane psihodelične himnične balada idealne za stadionske koncerte. Sjajna »This Is How It Feels« ponajviše podsjeća na The Verve dane pri čemu je uz grandioznu himničnost solidno pogođen i tekst kroz koji se Aschroft zalaže za slobodu općenito, posebno u odnosima dvoje ljudi (»Ne posjedujem te, ne želim te kontrolirati«) što potom diže na razinu općeg društva u dojmljivoj i psihodelično snenoj »They Don’t Own Me« uz koju će iznova zaigrati srce svima kojima su The Verve bili pojam. Naslovna »These People« također spada u taj krug nježnih raskošnih balada pri čemu Aschroft ovog puta obrađuje odnos dvoje ljudi i okoline u kojoj žive da bi potom u nostalgičnoj »Picture of You« jednostavnim stihovima progovorio o bivšoj djevojci čiju sliku još uvijek nosi sa sobom i dovoljan je jedan pogled na nju da se nasmiješi ili – rasplače. »Everybody Needs Somebody To Hurt« nešto je bržeg tempa i s malo (pre)više elektronike, ali i odličnim tekstom kojim je uspješno oslikan suvremeni svijet u kojem »svatko treba nekog da bi ga povrijedio«, dok je »Black Lines« već čvrsta rockerska priča inspirirana smrću dragog prijatelja, a završna »Songs of Expirience« povremeno uspješna kombinacija različitih glazbenih izraza, mada će i u njoj za rock čistunce biti malo odviše elektro popa.

Osrednji stihovi

Ono što se ljubiteljima raskošnog Verve zvuka sigurno neće dopasti su pjesme »Out Of My Body«, »Hold On« i »Aint’ the Future«. The Verve nikad ne bi napravili takve pjesme – previše je tu eurodisca i beskrvnog electro popa koji više odgovara sastavima kakav su bili Pet Shop Boys no pjevaču koji je na tri albuma sastava Verve objavljenih sredinom devedesetih otpjevao neke od briljantnih pjesama kao što su »Bittersweet Symphony«, »The Drugs Don’t Work« ili »Lucky Man«.
Iako Aschroft dojam pokušava ostaviti i stihovima, uglavnom je i tu osrednji, ponekad čak i ispod te razine. Najuspješniji je u nizu pjesama u kojima ističe potrebu borbe za samostalnošću i nepristajanje na bilo kakvu kontrolu suvremenog društva, ponajprije manipulaciju putem medija i potrošačkog načina života. Uz to, ali ne tako uvjerljivo, obrađuje i probleme izbjegličke krize, presnažnog utjecaja politike na život običnog čovjeka, teme općeg egoizma, sklonosti nasilju, terorizma… Nedvojbeno , »These People« album su za srednju generaciju ljubitelja rocka, čak i onu malo stariju.  U mlađim generacijama teško da će naći veći krug štovatelja, mada će i stari i mladi moći uživati u njegovom zvonkom i čistom glasu kojemu godine nisu naškodile.

Komentari

komentara