U ono vrijeme proslavio se Malcolm McLaren, menadžer Sex Pistolsa, kao neka vrsta sposobnog glazbenog impresarija – muljatora, gotovo pa prevaranta koji prodaje punk, pa su i meni drugi pripisivali slične osobine, mada ih nisam imao…

 

Diskograf, izdavač, menadžer, glazbeni producent i novinar, vlasnik diskografske kuće Dallas Records. Sve to i puno više je Goran Lisica Fox.

Nedavno je svjetlo dana ugledao box set Parafa »Sabrana djela«. Kakvu je u tebi emociju to izdanje izazvalo?

– Možda baš nešto kao »A dan je tako lijepo počeo«. Kada je izašao prvi album Parafa, s tim nazivom, imao sam dojam da sudjelujem u popravljanju nečega što se do tada bilo pokvarilo. Ali i sada bismo, kao i onda, mogli kazati: vidi što je ispalo od zanosa naše i nekoliko sljedećih generacija, a baš smo lijepo bili počeli.

Emocionalnim pogledom unazad iz sada i ovdje ti dani izgledaju tako jednostavni, vesela destrukcija sa željom dekonstrukcije. No, gledamo li racionalno, treba kazati da je tadašnje djelovanje bio i avanturistički, hrabar iskorak iz ondašnje socijalističke autocenzure. Društvo je i onda, kao i danas, imalo neku čvrstu strukturu, a kroz glazbu se u jednom razdoblju izražavalo mentalno, emocionalno i političko propitkivanje te strukture.

Možda bi Tito još bio živ…

Prvi put Parafe si skužio na koncertu 22. siječnja 1978. u klubu Talijanske zajednice Circolo u Rijeci?

– Tada je nas šačica, manjina na margini, znala za punk u Engleskoj, ali nisam očekivao da u Rijeci postoji tako ekspresivna lokalna verzija. Čuo sam za Parafe, pričalo se o njima po gradu i prije Circola, ali kad sam ih vidio na stageu, postao sam svjesniji koliku energiju promjene donosi sve to skupa. I ponesen. To je bila jedna od onih ne baš čestih životnih situacija kad kreneš bez razmišljanja. Nekad tako impulsivno krenemo u pravom, a nekad u krivom smjeru. Ja sam krenuo prema Parafima, i tko bi sad znao što bi bilo da nisam. Možda bi Tito još bio živ, a Teatro Fenice u Rijeci se i dalje zvao Kino Partizan.

Goran Lisica Fox / Roni Brmalj

Goran Lisica Fox / Roni Brmalj

Ubrzo si postao član benda, ali ne s instrumentom? Postao si preteča onog što danas zovemo promotorom ili menadžerom?

– Imao sam želju predstaviti Parafe svijetu pa sam se uhvatio i organizacijskoga dijela posla. U ono vrijeme proslavio se Malcolm McLaren, menadžer Sex Pistolsa, kao neka vrsta sposobnog glazbenog impresarija – muljatora, gotovo pa prevaranta koji prodaje punk, pa su i meni drugi pripisivali slične osobine, mada ih nisam imao. Nikada nisam bio baš neki menadžer, bilo je puno sposobnijih od mene, koji su i bolje prodavali i bolje muljali. Međutim, bio sam entuzijast, što je pomoglo da se Parafi »uhvate« u urbanim središtima nekadašnje države, prije svega u Sloveniji. No, to je bio samo dio moga angažmana u Parafima, sudjelovao sam u svim kreativnim procesima benda. Novi val je bio blagoslov u tom smislu, jednostavna glazbeno-scenska forma u kojoj si mogao participirati bez nekog velikog znanja o harmoniji i intervalima, ili osobite pismenosti. Tek kasnije je nastao onaj vic koji govori gotovo o istome, kada Crnogorca pitaju zna li svirati violinu, a on odgovori: Nijesam probo ali sigurno znam.

U svijet glazbe uveo te je stariji brat Boris?

– Da, on je prvi pokušao učiti svirati gitaru i bio je ono što danas zovemo DJ-em još kao maloljetnik. Tada se vrtjela glazba po mjesnim zajednicama, krenuli su i disko klubovi, pa smo po kući imali gomile vinilnih singlova i albuma.

Bez željeza u glavi

Zapravo, karijeru ste započeli kao novinar, negdje sam pročitala kako ste u kultnom časopisu punka, rocka i novog vala za mlade Val ispočetka kritizirali punk? Zanimljiv početak.

– Teško je kazati gdje je bio početak, ali mene su najprije opržile »sixties«, iako sam zakasnio na njih. Sve to sam upijao naknadno, tadašnji pop, psihodeliju i početke metala. Fascinirala me je pop kultura u razdoblju od recimo sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih, i to ne samo u Engleskoj i SAD-u, nego i šire. Novinarski počeci bili su pisanje o glazbi u Valu, a surađivao sam i na Radio Rijeci. Da, ako se dobro sjećam, napisao sam jedan tekst koji baš i nije hvalio punk, iako sam u principu podržavao glazbu kao izražavanje protesta, diverzije, pobune. Sredinom sedamdesetih u SFRJ-u nije baš bilo puno takvih pokušaja u glazbi, iznimke su bili Boom festivali u Ljubljani kao glasnik promjena, zatim Buldožer, a i Tat scena bila je cool.

Ista biografija kaže da si ubrzo shvatio koliko je punk zanimljiv pa si i sam postao panker?

– Brzo sam skužio da i punk na svoj način širi područje slobodnijega izražavanja. Ali, ja nikada nisam bio punker u onom smislu u kojem su se tada klinci furali na taj imidž, divljali na neostik ljepilu, imali perfektno skompletiran look itd. Tad se nastavljalo socijalno grupiranje onih koji imaju posebne ili drukčije estetske i općenito društvene ideje u odnosu na većinu. Takvo društveno raslojavanje u socijalizmu i kroz proces urbanizacije započelo je puno ranije, recimo već s jazzom, kasnije ranim rock and rollom koji je do Juge došao početkom šezdesetih, a nastavilo se s hipijevštinom i zatim punkom. Ako si se baš jako furao na nešto od toga, najčešće ti nisu mirisali kolektivni rituali, manifestacije državne moći i kohezije, pokušao si se osloboditi služenja u JNA, zaobilazio si sletove i druge oblike domoljubne histerije. Ne znam kako se dogodilo da sam već tada, praktično bez mozga, na nivou dojma, osjetio da mi paše biti malo po strani, ali također i od alternativnih »grupiranja«. Tako sam nekako istovremeno bio dio tog novovalnog gibanja koje svakako jesam smatrao pozitivnim u odnosu na tada dominantne društvene silnice, ali sam ipak i prema tome imao mali odmak. Zato se dogodilo da sam proživio to razdoblje punka i novoga vala bez željeza u glavi i kokotice, nosio sam i kratke frizure i dužu kosu prema nekim svojim mijenama koje se nisu podudarale s trendovima.

Društveni katalizator

Novinarstvom si se aktivno bavio do 1987. godine, a radio si za Novi list, Pop, Telex, te na Radio Rijeci? Što si pratio?

– U jednoj fazi bio sam free lance novinar, radio s i u Parafima, organizirao koncerte raznoraznih rock izvođača u Rijeci i izvan nje, te studirao. Novinarski dio bio je pisanje o glazbi, o onome što se onda nazivalo »alter scena«, o širim estetskim i društvenim konotacijama koje je donosila i izražavala glazba od kraja sedamdesetih do kraja osamdesetih. S vremenom sam objavljivao u omladinskom i neomladinskom tisku i izvan Rijeke, nešto malo u Zagrebu, Sarajevu i Skoplju, nešto više u Beogradu, a najviše u Ljubljani.

Uz Parafe vodio si i Termite, ali i Laibach i mnoge druge?

– Pratio sam novu glazbenu scenu u bivšoj državi, posebno ono što se tada događalo u Rijeci, Ljubljani i Zagrebu, kasnije i Skoplju, Beogradu, Puli, Splitu, Mariboru, Idriji, Novom Sadu, Sarajevu… Organizirao sam svirke u Rijeci, recimo Prljavog kazališta koji su tada bili punkeri, Azre i Filma na počecima karijere, zatim Ekaterine, Šarlo Akrobate, Lune, Doriana Graya, Lačnoga Franza, Mizara, Plavog orkestra, Elvisa J Kurtovicha… Često su to bile i prve svirke tih i takvih izvođača izvan njihovih matičnih gradova.

Termitima nisam nikada bio menadžer, ali smo bili bliski, dio iste scene, gitarist Tica je nakon raspada Termita prešao u Parafe. Bili su fascinantan bend čije sam nastupe i ispade cijenio i podržavao, ali tada je s njima kao menadžer radio Koraljko Pasarić. Ne znam je li se ikada u jednom bendu skupilo pet tako munjenih faca kao u Termitima: Kralj, Mrle, Pepi, Tica i Kiko. Jedan od velikih neiskorištenih potencijala balkanskoga rock and rolla.

Fox u ljubljanskom uredu Dallasa

Nedugo zatim postao si i glazbeni producent za Let 3. Negdje sam pročitala da ste ti i Damir Martinović Mrle zapravo rođaci?

– Ma nisam ja baš ni neki glazbeni producent, ali družio sam se i surađivao s nizom novovalnih izvođača koji su preplavili Rijeku nakon Parafa i Termita: od Protesta, Mrtvog kanala i Grča do Idejnih nemira, Istočnog izlaza, Ogledala, Grada, Cacadou Looka, Fita, pa i Strukturnih ptica koje je Mrle osnovao nakon raspada Termita, iz čega su se izlegli najprije Let 2 i onda Let 3. Na snimkama nekih od njih bio sam i glazbeni producent, ali više onako, kad se nije našao bolji stručnjak, i često uz izvrsnoga tonca Janeza Križaja za backup. S Letom surađujem od njihovog postanka, oni su riječka kulturna institucija i veseli me biti im blizu već desetljećima.

Inače, da, Mrle i ja smo rođaci, njegova baba i moja baba, dvije babe.

Zapravo, oduvijek si dio riječke scene, bilo kao novinar, kasnije promotor i menadžer, te u konačnici i kao producent i izdavač? Kako bi opisao riječku scenu, nekad i sad?

– Blizu sam, svih ovih godina redovno dolazim i sudjelujem u gradskoj glazbenoj sceni, ali ipak stanujem drugdje, najveći dio života proživio sam u Ljubljani, pa meni iz dijaspore stvari možda nekada izgledaju bolje nego što jesu u stvarnosti. Nisam od onih koji tupe da je »nekada bilo bolje« nego: ajmo vidjeti što se da napraviti, pa i kad su ti udijeljene sve same dvojke. Ok, znam da se gradu događa depopulacija, zaostajanje na svim nivoima, i naravno da na sve to glazbena scena ne može biti imuna. No uspoređivanje baš i nije smisleno zato jer se svijet toliko promijenio. Jedna od razlika je u tome što postoji daleko veća fragmentiranost svakodnevnih iskustava, a to onda dovodi do velikog broja broja segmentiranih estetskih i (pod)kulturnih interesnih sfera i scena. Glazba je samo dio razgranate zanimacije svih, a posebno mladih, pa je stoga popularna glazba prestala biti ekskluzivno područje u kojem se na masovnom nivou iskazuju i/ili prihvaćaju recimo progresivne, čak i revolucionarne težnje. Vratila se u oblik postojanja kakav je bio prije procvata rock and rolla, može odražavati i izražavati svašta, na najrazličitije načine, ali nema više ulogu društvenog katalizatora. Borbeni pokliči kakve je nekada kliktao Johnny Štulić danas nemaju istu težinu i učinak kao nekad. To za mene, samo po sebi, ne mora značiti da je popularna glazba danas siromašnija ili slabija od nekadašnje.

Zasigurno imaš zanimljivih anegdota?

– Da, sjećam se kada smo Broj 1 i ja govorili Isusu da ne mulja s vodom i vinom jer će biti belaja…

Glazba, iako nisi glazbenik, čini tvoj život. Sviraš li koji instrument? Jesi li kad poželio imati bend?

– Nekako mi nikada nije falilo to što nisam baš svirao u bendu, bio na stageu, možda zato jer sam uvijek bio uz bendove, uz nastupe, snimke itd. A bio sam stalno i »bizi«, angažiran svime i svačime, teško bih našao vremena za još nešto čemu bih se trebalo ozbiljno posvetiti. Ali eto, nedavno sam se priučio svirati klavir pa sada s Miranom Moharom, on je inače slikar, član likovne skupine IRWIN iz Ljubljane, zajedno prčkamo. Samo nas dvojica, klavir plus njegov glas, povremeno nam pomažu dvije profi glazbenice. Vježbamo toliko da to ne zahtijeva neki veći vremenski angažman i nije postalo obaveza. Taman smo dovoljno dobri početnici da nas nekoliko puta godišnje podnose na kućnim zabavama gdje izvodimo covere lijepih pjesama.

Isprepletene priče

Godine 1986. »napustio« si Hrvatsku i preselio se u Ljubljanu? Zašto?

– S vremenom sam sve više novinarskih tekstova objavljivao u Ljubljani, boravio tamo u duljim razdobljima, priučio se slovenščine pa sam tako počeo raditi i s tamošnjim bendovima. Dio njih bili su već ranije u mojoj drugoj ekipi s kojom sam se privatno družio, krug ljudi koji je kasnije stvorio Laibach, Azru i drugi poznati izvođači, likovnu grupu IRWIN, tu je bio i trubadur Tomaž Pengov. Tako sam s nekima od njih uz druženja počeo i poslovno surađivati. Uskoro sam se preselio u Ljubljanu te počeo raditi s tamošnjim bendovima Videosex i Miladojka Youneed… pa onda s grupom Mizar iz Skoplja i mnogim drugima.

Fox na koncertu Laibacha u Dvorani mladosti

Godine 1994. osnovao si diskografsku kuću Dallas Records, iako je preteča diskografske kuće još 1985. godine Dallas koji je u početku funkcionirao u sklopu jedne studentske organizacije?

– Dallas sam kao samostalno poduzeće osnovao u u Ljubljani 1991. godine, nekoliko godina kasnije ustanovio sam poduzeće istoga naziva u Zagrebu, potom još i u Beogradu, te Sarajevu. Zatim su došla poduzeća Mars Music koja također postoje u više gradova regije, a sve skupa funkcionira kao jedan povezan sistem koji se bavi svim aspektima posla oko glazbe.

Ali Dallas Records, kao ono što se vani naziva »label«, mala izdavačka kuća, osnovan je 1987. Kako smo tada još bili u socijalizmu, samostalna poduzeća nisu bila moguća. Zato je to bio entitet unutar ljubljanske studentske organizacije Škuc-Forum. To je bila vrlo važna institucija, današnjim rječnikom rečeno, civilnoga društva, objedinjavala je mnoge pojedince koji su se bavili alternativnim idejama, društvenim i kulturnim praksama. Predsjednik je dugo bio Pavel Gantar, inače poznati politolog, aktivist, kasnije predsjednik slovenskog parlamenta. Unutar Škuc Foruma djelovala je grupa Borghesia, ljudi bliski legendarnom klubu FV nastavili su s labelom FV koji je objavljivao snimke alternativne i eksperimantalne glazbe, ne samo iz Slovenije. S nama je bio i Igor Vidmar, guru slovenske novovalne scene koji je postao i veliki organizator koncerata svjetskih novovalnih izvođača u tadašnjoj državi, prvi je doveo npr. Nicka Cavea, Einsturzende Neubauten, Siouxie and the Banshees… Kasnije i Sex Pistols. Tu je također bila ustanovljena vrlo važna manifestacija Novi rock, nešto slično nekadašnjem Ri rocku, tu su bili objavljeni rani radovi Laibacha, knjige Slavoja Žižeka itd. Škuc-Forum, Radio Študent, Nova revija i Mladina po mom mišljenu bili su glavna izvorišta ideja kojima se željela poboljšati Jugoslavija. Budući da za napredne ideje u njoj nije bilo dovoljno sluha ta ista izvorišta detonirala su i raspad države.

CD plejeri u staračkim domovima

U izdanju tog Dallasa tada je izašla i kultna kompilacija Rijeka-Paris-Texas koja je sadržavala najbolje pjesme novovalnih riječkih bendova. Zapravo »prste« imaš u mnogim kultnim izdanjima i albumima riječke scene?

– Dean Škaljac iz rupe Grad napisao je sjajan stih »grad koji piše sve moje priče«, i taj stih objašnjava moju vezu s Rijekom, premda su moje priče napisali i drugi gradovi u kojima sam živio. Rijeka-Paris-Texas kompilacija je obilježila jedan trenutak u kojem su se moja osobna i riječka povijest intenzivno križale i odrazile u glazbi. Zanimljivo zvuči i dan danas.

Da, surađivao sam, ovako ili onako, s mnogim bitnim gradskim izvođačima unazad 3-4 desetljeća, ali ne sa svima s kojima sam želio. Nismo izdavač Urbana, My Buddy Moosea, Jonathana i mnogih drugih izvođača koje cijenim i volio bih da su u Dallasu. Ali, ja ću poživjeti još oko 40 godina, nadam se da će i oni, pa će biti još puno prilika.

Velika je razlika u diskografiji kad si kretao 1995. i danas? Misliš li da će mediji poput CD-a ili pak vinila opstati? Imaju li ta fizička izdanja uopće u današnje vrijeme, da ne govorimo o budućnosti, smisla?

– CD će potrajati još neko vrijeme, biti sve marginalniji, vjerojatno samo dok se ne pokvare svi CD plejeri koje u staračkim domovima ima starija generacija. Vinili bi mogli potrajati duže jer će ostati fetiš kolekcionara, ali to će biti rubni dio ukupnoga posla. Diskografski prihodi preselili su se na streaming platforme. Utoliko su važne zakonske regulative, recimo aktualna, nedavno usvojena direktiva EU-a, kojima bi se promijenilo sadašnje stanje u kojem pojedini veliki sistemi, npr. YouTube, imaocima autorskih i srodnih prava (autorima, izvođačima i diskografima) isplaćuju premali dio golemih zarada. Pri tome se događa nonsens da neki inače »ne-nazadnjački« ljudi, u ime tzv »slobodnog interneta«, koče ove inicijative iskazujući potpuno nerazumijevanje situacije i zapravo rade u korist velikih korporacija.

Zaljubljen u sport

Voliš sport, posebice košarku?

– Cijeli život rekreativno se bavim sportom, košarka, plivanje trčanje, skijanje, brzo hodanje po brdima i planinama. Prije tri godine počeo sam raditi s profesionalnom trenericom plivanja tako da to sada gonim na zahtjevnijem nivou.

Božja petoljetka koju nitko ne kuži

Ista biografija kaže da u slobodno vrijeme proučavaš kozmologiju i kvantnu fiziku?

– Mislim da bi u organizaciji društva vodeća trebala biti znanost a ne praznovjerje ideologija i religija. Pratim suvremenu kozmologiju jer ona najdublje proniče i objašnjava nastanak svijeta, svemirsku sudbinu života i ljudi, a da bi se solidno razumjelo prirodne mehanizme razvoja univerzuma, dobro je donekle se upoznati i s kvantnom fizikom, teorijom struna itd. To bi trebalo uvesti u škole umjesto vjeronauka, kao i građanski odgoj i etiku. S više znanja o prirodnim zakonima i svojem formiranju kroz evoluciju, ljudi bi imali više šanse usmjeriti živote izvan nametnutoga vjerovanja u bogove, raj i pakao, kapitalizam, naciju itd. Vjerovanje je ljudski kapacitet koji je načelno koristan čovjeku, ali su ga zarobile religijske i političke dogme. Zar nije beznadno jadno vjerovati da ćeš po želji boga i s posredovanjem Bozanića otići u neki drugi svijet? Ili pak vidjeti da su veliki religijski sistemi stalni proizvođači zla koje nanose ljudi jedni drugima, ali vjerovati da sve to ipak služi nekoj svrsi. Zato što je, eto, dio neke božje petoljetke koju nitko ne kuži.

Pratim i novu mjuzu, ono što ubija na YouTubeu

Kakvu glazbu ti slušaš?

– Za razliku od većine ljudi moje generacije, ja pratim i novu mjuzu, recimo novi indie rock i pop, elektronsku glazbu, kao i ono što je najpopularnije, na vrhovima UK i USA charts, što ubija na YouTubeu. Slušam i proučavam svašta, ne samo profesionalno nego i kao hobi. Otkad učim klavir, preslušao sam valjda sve najpoznatije skladbe klasičnoga klavirskoga repertoara, od Bacha, preko Bethovena, Mozarta, Brahmsa, Chopena, Lizsta i Ravela do Rachmaninova, Satiea, Albeniza, Šostakoviča i Gershwina, kao i izvedbe najvećih majstora toga instrumenta, recimo Rubinsteina, Richtera, Horowitza, Pogorelića, Askhenazyja, Perahia, Goulda, Argerich, do novijih faca, Kissina, Lisitze, Andnesa, Lang Langa itd.

Napravio sam arhiv najboljih djela talijanske, francuske i njemačke popularne glazbe od početaka 20. stoljeća do cca osamdesetih godina. Također i sve bitno iz vremena psihodelije, ne samo anglo-američke nego i meksičke, brazilske, holandske, francuske itd, posebno njemački Kraut rock. Prije nekoliko godina udubio sam se u Mariachi glazbu iz Meksika, Norteno i Ranchero style, zatim suvremenu indijsku Bollywood produkciju gdje su najspektakularniji glazbeni video spotovi današnjice, prije toga u portugalski fado, jamajkanski rock steady, reggae, dub, i ska, karipsku salsu, orkestralno-plesni swing iz 20. stoljeća i electro swing iz 21., fantastičnu filmsku glazbu iz talijanskih uglavnom B fimova šezdesetih i sedamdesetih godina itd.

Taj debeli arhiv stalno slušam i zato sam jedan iPhone napunio tisućama snimaka koji su uvijek sa mnom. A nađem vremena i za čeprkanje po internetu bez kojega ne bi bilo toga arhiva. Kada se jače zainteresiram za određenu vrstu glazbe ili geografsko područje počinje ciklus pretraživanja i selekcioniranja koji traje mjesecima, sve dok ne nađem sve bitno o izabranoj temi ili mi putem dosadi, što se rijetko događa.

Komentari

komentara