Tri su desetljeća protekla od veličanstvenog, ali u to doba i vrlo kontroverznog povratka čuvenog američkog kantautora Paula Simona na svjetsku rock scenu. Učinio je to sjajnim albumom »Graceland« koji je godinu dana kasnije nagrađen Grammyijem za najbolji album godine, a istoimena pjesma bila je singl godine.

Uz to broj prodanih primjeraka brojio se u milijunima, radijske postaje vrtile su pjesme s te ploče, a Paul Simon opet je bio netko. Svega dvije godine ranije stanje je bilo potpuno drugačije jer je bio već pomalo zaboravljen i otpisan. Naime, početkom osamdesetih Simonova karijera došla je u krizu zbog niza razloga – najprije mu nije uspjela obnova rada s Artom Garfunkelom, potom je 1983. godine objavio slabašan album »Hearts and Bones«, a na sve to dogodila se i mučna rastava s tadašnjom suprugom, glumicom Carrie Fischer. Sve to Simona je odvelo u prilično depresivno stanje iz kojeg ga izvlači glazba i to – afrička! Naime, uz pomoć prijatelja došao je do kasete s glazbom iz Južnoafričke Republike, točnije grupa Ladysmith Black Mambazo i Boyoyo Boys i to mu se toliko dopalo da je odlučio otići u Johannesburg, upoznati te glazbenike i sredinu u kojoj stvaraju te, bude li moguće, snimi album.

 

Crna listaUN-a

 

Nije to bilo baš tako lako učiniti, ponajprije stoga što su u tom trenutku mnoge zemlje svijeta, kao i Ujedinjeni narodi, zbog aparthejda (ozakonjene rasne nejednakosti) nametnuli Južnoafričkoj Republici niz sankcija među kojima je bio i bojkot na polju kulture što je značilo da, primjerice, u toj državi ne smiju nastupati rock grupe i izvođači. Suprotno tome, Paul Simon ne samo da je želio tamo boraviti, već je namjeravao i snimiti album! Naravno, to je izazvalo žestoke reakcije i protivljenja među kojima su bili i ugledni glazbenici poput Paula Wellera i Billyja Bragga, a zanimljivo je da je i UN stavio Simona na »crnu listu«! No, Simon nije odustajao i tijekom 1985. i 1986. godine u Južnoafričkoj Republici i u SAD-u radio je na novom albumu tvrdeći kako radi potpuno suprotno od onog za što ga optužuju, odnosno – bori se protiv aparthejda time što svira s crnačkim glazbenicima!

Najveći dio albuma sniman je u Johannesburgu, a među glazbenicima koji su sudjelovali bili su i oni čiju je glazbu slušao na kaseti koja ga je privukla – Tao Ea Matsekha, General M. D. Shirinda and the Gaza Sisters, Boyoyo Boys Band… Uz Johannesburg snimalo se i u drugim studijima (New York, Los Angeles, London i Louisiana), a u nekim su pjesmama gostovali svjetski znani glazbenici kao što su njemu omiljeni duo Everly Brothers, sjajna country pjevačica Linda Ronstadt te briljantni tex-mex sastav Los Lobos. Šefovi njegove diskografske kuće Warner Bros nisu bili uvjereni da je riječ o dobrom albumu. Štoviše, na temelju slabih rezultata dva prethodna albuma bili su uvjereni kako je riječ o još jednom promašaju glazbenika koji se pomalo izgubio i istražuje afričku glazbu. Sedmi studijski Simonov album objavljen je 25. kolovoza 1986. godine i suprotno procjenama šefova doživio je ogroman uspjeh i u potpunosti vratio Simona u vrhove svjetske rock glazbe. Do danas je prodan u više od 16 milijuna primjeraka te se smatra jednim od ponajboljih albuma osamdesetih godina i definitivno pločom koja je bitno pripomogla razvoju onoga što danas zovemo world music.

 

Mitsko mjesto

 

Ono čime je privukao milijune slušatelja svakako je zavodljivi plesni ritam i sjajne melodije, a sve to Simonu je uspjelo stoga što je iznimno uspješno spojio nekoliko različitih glazbenih izraza, ponajprije crnačku glazbu Soweta (predgrađe Johannesburga) i američki country, ali i pop, rock, a cappella ili pak meksikansku zydeco glazbu.

Naziv albuma zaziva Graceland, dom Elvisa Presleya i mitsko mjesto američkog rocka, mada u Simonovoj verziji, kako je sam rekao, naziv ima duhovnu odrednicu jer je za njega osobno značio, kroz spoj afričke i američke narodne glazbe, obnovu njegove ljubavi prema glazbi i izlazak iz psihičke krize i depresije u koju je upao u prvom dijelu osamdesetih godina prošlog stoljeća. Album nudi 11 pjesama od kojih je najveći dio njih, čak pet, inspiriran afričkom glazbom. U većini njih Simon obrađuje teme neostvarene ili propale ljubavi iz čega je lako zaključiti da mu je glavna inspiracija bio raskid s Carry Fischer o čemu na indirektan način govori »I Know What I Know« priča o susretu muškarca i žene, dok »Gumboots« govori o nemogućnosti ostvarenja ljubavi, a odlična »Diamonds on the Soles of Her Shoes« o kratkom noćnom susretu i druženju bogate cure i siromašnog dečka, pri čemu prateće vokale dojmljivo izvode članovi muškog vokalnog sastava Ladysmith Black Mambazo koji pjevaju na zulu jeziku, a u sastavu pratećih glazbenika je i danas čuveni Senegalac Youssou N’Dour. »Under African Skies«, u kojoj kao prateći vokal gostuje Linda Ronstadt, priča je o mladiću Josephu koji je odrastao pod afričkim nebom, a izvrsna »Homeless« uz novo gostovanje Ladysmith Black Mambazo govori o velikom siromaštvu crnaca u Južnoafričkoj Republici.

Od »američkih« pjesama najčuvenija je »Graceland« koju je Simon napisao inspiriran svojim putovanjem američkim Jugom na koje je krenuo po rastavi s Carrie Fischer, a u ovoj sjajnoj pjesmi utemeljenoj na country nasljeđu izvrsno mu pomažu Everly Brothers. Spoj country zvuka, Afrike i tex-mex nasljeđa nudi »Crazy Love, Vol. II« kroz koju pričom o rastavi glavnog lika te pjesme, stanovitog debelog Charlija, u stvari govori o propasti svog braka da bi potom u fantastičnoj ali i kontroverznoj »That Was Your Mother« kroz cajun i zydeco zvuk Louisiane progovorio o ocu koji sinu priča o tome kako je bilo dok su se on i njegova mama družili bez obiteljskih obveza, poručujući mu kako im je, dok njega nije bilo, bilo super! »Američki« dio albuma završava s »All Around the World or the Myth of Fingerprints«, a uz pjesme nastale na folk izvoru Simon  je na ovom albumu složio i dva velika pop hita. »The Boy in the Bubble« kritika je svega što dovodi do siromaštva i terorizma s optimističnom porukom kako će biti bolje, a »You Can Call Me Al« najosobnija je pjesma albuma u kojoj Simon na ironičan i duhovit način obrađuje vlastitu krizu srednjih godina pitajući se je li uopće što dobro i korisno napravio u svom životu.

 

Svježe i iskreno

 

»Graceland« i danas djeluje začuđujuće svježe i iskreno. Unatoč svim kritikama koje je trpio pri stvaranju ovog albuma, činjenica je da je baš zahvaljujući Simonu pokazana ljepota i snage glazbe tog dijela Afrike, a nekima od glazbenika s kojima je stvarao ovaj album baš taj rad bio je »ulaznica« na svjetsku scenu. Za samog je Simona ovaj album, kako je jednom rekao, bio srž antiaparthejd ponašanja jer su zajedno svirali i glazbu stvarali bijelci i crnci, a to je bilo potpuno suprotno onome što apartejd tvrdi – da je jedna vrsta ljudi s bijelom bojom kože superiornija onoj drugoj s crnom bojom kože. Ovaj album to u potpunosti demantira pa je i zbog toga bio i ostao ne samo kolekcija sjajnih pjesama, već i most među kulturama, glazbenim izrazima i kontinentima.

Komentari

komentara