Iako su ocjene po kojima je mančesterski sastav The Smiths osamdesetih godina prošlog stoljeća spasio rock glazbu možda malo pretjerane, nedvojbeno je taj stav utemeljen na visokoj kvaliteti svih albuma, pogotovo odličnog »The Queen is Dead« koji bilježi trideset godina od objavljivanja.

Teorija o Smithsima kao spasiteljima rocka uporište ima u činjenici da je nakon snažnog punk udara s kraja sedamdesetih svjetski pop i rock od samog početka osamdesetih u prevelikoj mjeri bio okrenut zvuku sintesajzera i dominaciji raznih trikova koje su u sve većoj mjeri otkrivali producenti u studijima. Sve to bitno je otupljivalo oštricu rock glazbe – pogotovo one koja se temeljila na zvuku električnih gitara – pretvarajući je u beskrvni synth pop u kojem je bitnije bilo kakvu frizuru imaš, no što i kako sviraš.

The Smiths su zaista u sve to unijeli bitnu promjenu. Mančesterska četvorka – pjevač Morrissey, gitarist Johnny Marr, basist Andy Rourke i bubnjar Mike Joyce – od samog čina osnivanja 1982. svoju je glazbu temeljila na gitarama i spoju zvuka šezdesetih s post punkom što je u doba prevlasti synth popa bilo osvježavajuće, a tom dojmu svježine pridonosili su i odlični tekstovi njihovih pjesama koji su govorili o običnim ljudima i situacijama te često bili oplemenjeni Morrisseyevim ironičnim smislom za humor. »The Queen Is Dead« postao je njihov kreativni vrhunac.

Odlični spoj

Taj se album i danas opravdano smatra njihovom najboljom pločom, odličnim spojem popa, music hall gazbe, rockabillyija i punka, a za mnoge je taj album najbolja moguća najava britpopa i novi veliki doprinos Engleske svjetskoj rock glazbi. Većinu pjesama gitarist Johnny Marr napisao je 1985. godine za vrijeme zimske turneje grupe po Engleskoj, a uz producentski rad njega i Morrisseyja album je sniman u zimu 1985. u Jacob studijima u Farnhamu i to pod radnim nazivom »Margaret on the Guillotine« da bi kasnije za naslov bila uzeta rečenica iz romana »Posljednji izlaz za Broadway« Huberta Selbyja, Jr., mada se ova rečenica javlja i u Shakespeareovom Macbethu. Deset novih The Smiths alt rock, indie i post pop punk pjesama ukupne dužine 37:07 prvi je put objavljeno 16. lipnja 1986. u Engleskoj te tjedan dana kasnije u SAD-u. Danas ga mnogi rock kritičari smatraju jednim od ponajboljih albuma rock glazbe općenito, a 2013. u izboru čitatelja uglednog londonskog New Musical Expressa izabran je za – najbolji album u povijesti rocka!

Ironično-sarkastičnu kritiku društva u kojem žive The Smiths otvaraju naslovnom »The Queen Is Dead« u kojoj, između ostalog, u pratnji Marrove Rickenbrecker gitare Morrissey pjeva »Crkva samo želi tvoj novac, a kraljica je mrtva, dečko moj« da bi potom u još kritičnijoj »Never Had No One Ever«, glazbeno utemeljenoj na pjesmi »I Need Somebody« grupe The Stooges, kroz lik mladića rođenog u Engleskoj, ali u useljeničkoj obitelji, govori kako je osamljen i živi u lošem snu. »Vicar in a Tutu« akustična je i poletna sprdnja s gramzivim dijelom crkve i religije kao biznisa, a »Some Girls Are Bigger Than Others« isto je tako pomalo rugalačka usmjerena koliko prema ženama, toliko i prema muško-ženskim odnosima obremenjenim pitanjem seksa.

Uz kritiku česta tema njihovih pjesama je i osamljenost pa tako već uvodna »The Queen is Dead« završava stihom »Život je jako dug, kad si usamljen«, a toj su temi posvećene i dvije ponajbolje pjesme albuma – briljantna balada »I Know It’s Over«, te još čuvenija »There Is a Light That Never Goes Out« u kojoj koriste dio teksta iz pjesme »Lonely Planet Boy« grupe New York Dolls, a priča slijedi onu iz filma »Odmetnik bez razloga« pa tako i Morrisseyev lik bježi od nasilja u svom domu i traži ljubav izvan njega.

Svježina i aktualnost

Treća bitna tema koju Morrissey i Marr obrađuju je njihov odnos s predstavnicima glazbene industrije, pri čemu je duhovita kabaretska rugalica »Frankly, Mr. Shankly« namijenjena Geoffu Travisu, čelniku diskografske kuće Rough Trade za koju su tada snimali, a »Cemetry Gates« je uz pomoć akustičnih gitara iznesen Morrisseyjev odgovor onima koji su ga kritizirali što u svojim pjesmama koristi dijelove tekstova i ideje poznatih pisaca. Na tom je valu i »Bigmouth Strikes Again«, vrlo radiofonična pjesma kroz koju Morrissey govori o frustracijama koje je proživljavao zbog brojnih reakcija na njegove stihove, a »The Boy with the Thorn in His Side« osvetnička je pjesma upućena svim onim pojedincima iz diskografske industrije, posebno tadašnjim radijskim urednicima, koji nikada nisu vjerovali u uspjeh grupe i nisu željeli puštati njihove pjesme na radiju.

Nedvojbeno »The Queen id Dead« velik je i značajan album čija svježina i aktualnost traju i tri desetljeća nakon njegova nastanka.

 

Komentari

komentara