Budući da u posljednje dvije godine Bob Dylan pomalo nekontrolirano objavljuje albume s obradama pjesama Franka Sinatre, gotovo je logično da veći interes njegovih fanova, ali i svih ostalih ljubitelja rocka, privlače obljetnice njegovih velikih albuma.

Ove godine uz kultni i pola stoljeća star »Blonde on Blonde«, takav je album i deset godina mlađa odlična ploča »Desire«. Sedamnaesti studijski album Dylan je objavio 5. siječnja 1976. godine, a čuven je, između ostalog, i po tome što je riječ o albumu na kojem su mu odličnu vokalnu pomoć pružili Emmylou Harris i Ronee Blakley te pogotovo po tome da je znatan dio pjesama, što je za Dylana bila rijetkost, stvorio u koautorstvu s Jacquesom Levyjem, kantautorom koji je bio poznat kroz suradnju s grupom The Byrds. Iako su mnogi smatrali kako je teško ponoviti dojam godinu dana ranije objavljenih albuma »Blood on the Tracks« i »The Basemant Tapes«, »Desire« je bio novi pun pogodak – osvojio je prvo mjesto, ostao na Billboard ljestvici na vrhu čak pet tjedana te do kraja godine ostao jedan od najprodavanijih i najznačajnijih albuma te godine, a i danas je jedan od najprodavanijih albuma Boba Dylana.

Uživo, bez publike

Po riječima Levyiju u tri tjedna on i Dylan zajedno su stvorili 14 pjesama pri čemu je Levy uglavnom pisao tekst, a Dylan nabacivao ideje i osmišljavao glazbu. Snimanje je počelo 28. srpnja i Dylanova ideja je bila sve pjesme snimiti uživo, ali bez publike. Od te se ideje odustalo stoga što je u snimanje bio uključen čak 21 glazbenik što je stvaralo preveliku gužvu i bilo odviše kaotično pa je Dylan odustao od početne ideje i sveo prateću skupinu na deset glazbenika, izbacivši čak i jednog Erica Claptona koji je trebao svirati na nekoliko pjesama! Konačan rezultat bio je pravi dilanovski album s puno dobre glazbe i još boljim stihovima.

Ploču otvara sjajna pjesma »Hurricane« kojom je Dylan uspješno protestirao protiv osude bivšeg boksača Rubina Cartera zvanog Hurricane za navodno trostruko ubojstvo počinjeno 1966. godine. Dylan se za obradu ove teme odlučio nakon što mu je Carter iz zatvora poslao svoju autobiografiju nazvanu »Šesnaesta runda«. Obradivši u ovoj pjesmi srednje brzog tempa i očiglednih utjecaja country zvuka Carterov život, Dylan je skrenuo pažnju na taj slučaj, ali je borba za pravdu bila jako duga i tek 1985. godine, nakon trećeg obnovljenog procesa, Carter je oslobođen. Nakon tipične dilanovske priče o društvenim nepravdama Dylan u baladi »Isis« govori o čovjeku koji kroz životne poraze i pogreške dolazi do spoznaja o smislu života i nizu životnih istina odanosti. Treća pjesma albuma je pitka i poletna na kalipso ritmovima utemeljena »Mozambique« koju su mnogi također tumačili svojevrsnim izrazom političkog stava, ali je to Dylan odbijao. Naime, u trenutku objavljivanja ove pjesme ta zemlja počela se nakon desetogodišnjeg rata protiv Portugala osamostaljivati pa su mnogi u toj državici željeli da novi Dylanov hit, plasiran i kao singl, bude potpora borbi za njihovu samostalnost. No, to je bila samo želja koju sigurno ne prati tekst koji je, po riječima samog Dylana, nastao tako što su se on i Levy natjecali u tome tko može smisliti više rima na riječ Mozambique! Ipak, pjesma je imala svoj odjek i ako ništa drugo bila i ostala sjajna reklama za odmor u toj državi.

Krhkost ljubavi

Nakon tog poigravanja s glazbom i riječima Dylan nudi divnu »One More Cup of Coffee« sjajnu metaforu o smrti, kraju života iznesena kroz priču o jednoj ciganskoj obitelji koja ima prekrasnu kćer u koju se zaljubi lik iz pjesme i ostaje s njom sve dok ne mora poći u »dolinu dolje«. Pjesma o rastanku, odlasku, kraju veze, kraju života otpjevana iznimnim Dylanovim nazalnim i hrapavim vokalom uz molsku pratnju ostavlja vrlo jak dojam i zahvaljujući odličnoj vokalnoj pratnji Emmylou Harris. A stranu Dylan kraju privodi odličnom »Oh, Sister«, po mnogim kritičarima prvom pjesma u kojoj je Dylan koristio religiju, točnije baš pojam Boga, kako bi se udvarao ženi, a prekrasni glas Emmylou Harrs pjesmi je dao dodatnu snagu i pretvorio je u prekrasnu baladu o krhkosti ljubavi.

B stranu albuma otvara »Joey«, najduža pjesma na albumu u kojoj kroz 12 strofa Dylan opisuje život tada već mrtvog gangstera Joeya Galla kojeg je Dylan predstavio kao odmetnika s visokom razinom morala što je, s obzirom na sve zločine u kojima je sudjelovao, izazvalo i brojne negativne komentare po objavljivanju ploče. Naravno, svakako treba imati na umu da je Dylan ovu pjesmu radio po uzoru na klasičnu američku folk tradiciju koja je često od odmetnika radila heroje. Po Dylanu, Gallo nije želio ubijati nevine, nije bio rasist i zaštitio je svoju obitelj vlastitim tijelom kad su ga ubili u Umberto’s Clam House restoranu na Mahnattnu 1972. godine. Stvarnost je, govori povijest, bila ipak drugačija i Joey Gallo poznat je kao jedan od beskrupuloznijih i nasilnijih njujorških mafijaša iz obitelji Prifaci pa mnogi nisu bili oduševljeni ovom romantiziranom i idealiziranom pričom o nasilniku.

S druge strane stakla

U »Romance in Durango« slušamo priču o odmetniku i njegovoj dragani koji bježe u Meksiko pred predstavnicima zakona, a nastala je pod utjecajem filma »Pat Garett and Billy the Kid« za kojeg je Dylan godinu dana ranije napisao glazbu. Nakon jedne od najhitoidnijih pjesama slijedi jedini slabiji trenutak albuma, pjesma »Black Diamond Bay« koja govori o nehumanoj, hladnoj strani novinarskog posla, a inspiracijia je bila knjiga »Victory« Josepha Conrada čiji je lik naslikan na poleđini albuma.

No, zato je nastavak, ujedno i završetak cijelog albuma, sjajan. Riječ je o divnoj baladi »Sara«, pjesmi posvećenoj njegovoj supruzi Sari, pjesmi koja najdirektnije govori o njoj i njegovoj ljubavi prema njo i to kroz stihove koji su čista molba za oprost i razumijevanje. Zanimljivo je da je snimanju te pjesme gotovo slučajno nazočila i ona i gledala s druge strane stakla kako Dylan pjeva o njoj. Po riječima Jacquesa Levyja bila je jako pogođena stihovima i glazbom. Ipak – nikad mu se nije vratila! No, ostala je pjesma, jedna od najljepših i najnježnijih ljubavnih pjesama rock glazbe.

 

Komentari

komentara