Kraj 2017. godine na polju rock glazbe obilježio je novi »sukob« braće Gallagher, Liama i Noela, srca i duše za ljubitelje britrocka neprežaljenog sastava Oasis.

Naime, Liam, mlađi i puno nemirniji od braće Gallagher, objavio je ovih dana debi solo album »As You Were«, a potom je stariji brat odgovorio svojim trećim studijskim radom pod nazivom »Who Built the Moon?«

Tko je od braće Gallagher napravio bolji album u osnovi i nije bitno jer su oba albuma – jako dobra. Liam je zvukom i ukupnim ozračjem bliži onome što su radili Oasis, a Noel prelazi te granice i stvara nešto drugačiju glazbu u kojoj ima puno glam rocka, psihodelije, power popa, bluesa, funka i niza drugih pravaca, a jasni su i uzori, od Beatlesa i Stonesa do Davida Bowiea, Loua Reeda i glam rocka. Zato je najbolje prihvatiti i uživati u oba albuma, kao i u činjenici da je osam godina po raspadu grupe Oasis jasno da, napokon, umjesto jednog dobrog sastava sada imamo dva dobra autora te da se nekadašnji britpop dvoboj između sastava Oasis i Blur sada pretvorio u bratski Oasis dvoboj u kojem najviše uživati mogu poklonici tog sastava.

LIAM GALLAGHER, »As You Were«

600x600bf (1)Prvi je rukavicu u ring za svađu, (uključujući i fizičke obračune!), uvijek spremne mančesterske braće bacio Liam postavivši pred starijeg brata težak zadatak jer je »As You Were« najbolje što je od raspada matične im grupe napravio Liam, daleko bolje od dva albuma koja je napravio s grupom Beady Eye koja je, u osnovi, bila originalna Oasis postava bez Noela.

Naravno, još iz slavnih Oasis dana poznato je kako je kreativniji dio bratskog dvojca bio Noel koji je najčešće bio autor tekstova i glazbe, dok je Liam pažnju privlačio kao frontman, dakle glasom i ponašanjem. Upravo zbog glasa, Liamov debi puno je bliži Oasis zvuku i to ne samo od albuma već spomenute grupe Beady Eye, već i od svega što je njegov kreativniji i raznovrsniji brat Noel do sada napravio. Shodno tome ono što Liam Gallagher na prvijencu nudi presretnim će učiniti fanove zvuka grupe Oasis, kao i sve sklone nostalgiji za devedesetima, a da nestašni Liam napravio vrlo dobar posao pokazuje i činjenica da je odmah po objavljivanju »As You Were« skočio do najviše pozicije u Velikoj Britaniji prodavanih albuma.

Štoviše, vjerojatno bi otprilike ovako zvučao povratnički album grupe Oasis kad bi braća odlučila zakopati ratnu sjekiru i vratiti se zajedničkom radu! No, pošto to ni izbliza nije na vidiku, utjehu itekako može pružiti i ovaj album koji se već i nazivom vraća u prošlost, a taj nostalgični pozdrav devedesetima postaje još očitiji nakon preslušavanja 12 novih pjesama.

Povratak klasicima

Najavljujući album Liam Gallagher u niz je navrata rekao kako neće otkrivati ništa novo, niti pokušavati tražiti nove glazbene izraze, već mu je cilj okrenuti se, na svoj način, klasici pri čemu je spomenuo Beatlese (Lennona) i Stonese. Album potvrđuje kako je bio u pravu, uz napomenu da spomenutima svakako treba dodati grupu T. Rex, glam rock te rock šezdesetih i sedamdesetih, a sve to Gallagher je, naravno, oplemenio zvukom britpop i britrock zvuka devedesetih stvorivši skladnu cjelinu koja je nedvojbeno izgrađena na temeljima rocka i može privući ljubitelje rock zvuka različitih generacija.

Vrijedniji dio albuma svakako su one baladičnije (ne i spore!) pjesme pri čemu će Oasis fanove najvjerojatnije najviše oduševiti »For What It’s Worth«, klasična britpop balada u kojoj Liam čini nešto za njega potpuno netipično – ispričava se (čak i vlastitom bratu!) zbog svog teškog karaktera koji uzrokuje brojne sukobe. Odlična je i »Chinatown« u kojoj minimalistički pristup (bubnjevi, akustična gitara i njegov glas) koristi da bi opleo po suvremenoj Europi te, pogotovo, svojoj domovini nakon Brexita koji mu se, očligledno, baš ne dopada. No, ovakvi iskoraci u opće teme za Lama Gallaghera su rijetki pa sve druge pjesme obrađuju ponajprije njegov osobni svijet pri čemu je od baladičnijih u tome najuspješnija ljubavno-erotska »When I’m in Need«. U pjesmama srednje brzog tempa utjecaj Beatlesa je najuočljiviji, pogotovo u kompoziciji pa tako u pjesmama o nemimovnom kraju veze (»Bold«, »Paper Crown«, »I’ve All I Need«) pjesma uvijek kreće akustičnim uvodom na kojeg se uskoro nadograđuju ostali intrumenti pojačavajući ritam.

Slabija strana

No, »As You Were« ipak je ponajprije rock album i to zahvaljujući prevladavajućem nizu od šest bržih i vrlo ritmičnih pjesama koje će na koncertima dizati raspoloženje. Uvodna »Wall of Glass« po snazi i energiji jako podsjeća na dane Oasis slave, »Greedy Soul« vuče na glam rock sedamdesetih i Stonese iz tog doba, »You Better Run« osvaja poletom i ritmom koji nadilazi neuspješne rime kojima Gallagher mlađi spaja »helter skelter« s »gimme shelter« čuvajući i kroz stihove sjećanja na Beatlese i Stonese. »I Get By« i »Come Back to Me« nude blues rock žestinu spojenu s britpop ozračjem, a »Universal Gleam« hitoidna je radiofonična dovoljno da na mlađeg Gallaghera i njegov album pažnju skrene i onima kojima rock baš i nije prvi izbor.

Slabija strana albuma, očekivano, su stihovi. Na tom polju Liam još nije izašao iz sjebe brata Noela pa je iz stihova najčešće jasna tema i kakva-takva poruka, ali jačih stihova ne samo da nema, već su jako česta i fraziranja (»Tomorrow never knows«, »The winds of change must blow«) što baš i nije pohvalno, ali odviše i ne podliježe kritici jer je u prvom planu ovog albuma glazba, bolje rečeno sasvim dobra rock glazba kojom je Liam Gallagher oživio ne samo duh grupe Oasis, već i rock ostavštinu od šezdesetih do devedesetih. Za debi album itekako dovoljno.

NOEL GALLAGHER »Who Built the Moon«

Who-Built-The-MoonOdlično je mlađem bratu Liamu i njegovom debitantskom albumu »As You Were« odgovorio pet godina stariji Noel Gallagher čiji je treći studijski album nazvan »Who Built the Moon?« nova potvrda kako stariji brat ipak ima više kreativnosti i glazbene raznovrsnosti. Temeljne odrednice njegovog novog studijskog albuma su ritmičnost, slušljivost i rasplesanost pri čemu je kao i brat mu Liam napravio retro album pri čemu baš ne mari za devedesete i Oasis dane pa će ljubiteljima sastava kojeg su braća proslavila puno draži biti album mlađeg brata jer je bliži Oasis zvuku. No, to ne znači da je Noelov album slab. Dapače, »Who Bulit the Moon« najbolji je studijski rad Noela Gallaghera.

Energični uvod

Da će srž novog albuma biti ples uz rock ritmove jasno najavljuje već uvodna »Fort Knox« kroz koju nas uz minimalnu količinu teksta Gallagher tjera na plesni podij koristeći kao temelj ritma gitarističke rifove koje prati jaki bas, povremeno korištenje elektronike i razni zvučni efekti (zvuk budilice). Žestoki energični uvod potom eksplodira u izvrsnoj »Holy Mountain« u kojoj kroz opis djevojke čiji mu se ples sviđa Gallagher podiže spomenik glam rocku žestokim plesnim ritmom u okviru kojeg sjajno spaja back vokale koji evociraju čuveni francuski new wave hit »Ca plan Pour Moi«, ubitačnu energiju kakvu su isijavali dečki iz grupe Slade te ponajviše Bowievu glam fazu koje se prisjeća stihom »Get out of the doldrums, baby!« otpjevanim tako da svatko tko malo dulje sluša rock pomisli kako će dalje nastaviti Bowie i zapjevati stihove iz svog hita »Diamond Dogs«.

»Keep on Reaching« nastavlja ples i energiju slaviti kroz čvrsti funk ritam praćen odličnim gudačima, a i u »It’s a Beautiful World« u prvom su planu električne gitare koje uz nešto manje agresivan ritam sjajno prate hedonistički tekst o uživanju uz glazbu i opijate zbog čega ova pjesma itekako podsjeća na Lou Reeda iz doba grupe Velvet Underground. Novi plesni adut slijedi odmah potom jer jednostavna ljubavna »She Taught Me How to Fly« uz zavodljivu i pitku melodiju koju stvaraju klavijature iznova nudi poletnost i energiju glam rocka i jednostavnost šezdesetih u gitarama i refrenima »Be Careful What You Wish For« počinje akustičnim uvodom što je ipak samo uspješna varka jer vrlo brzo nakon toga kreće moćni ritmični swamp blues iz čijeg se ritma iščitati može čuveni »Come Together« Beatlesa u priči o posebnom pojedincu koji mora shvatiti da je drugačiji, a ne se uporno nastojati približiti ostalima. »Black & White Sunshine« s puno praštećih a la sixties gitara u drugom se dijelu pretvara u moćnu ritmičku tutnjavu kakvu su početkom sedamdesetih isporučivali Rolling Stonesi, a kraj tog prvog dijela je pastoralni instrumental »Interlude (Wednesday Pt. 1)« kojemu je cilj malo odmoriti slušatelja.

Traganje za prošlošću

Te dvije minute dovoljan su predah za nastavak žestine koja je u slučaju odlične ljubavne »If Love Is the Law« raskošno obogaćena čuvenim zvučnim zidom Phila Spectora, a to znači razigrana, rasplesana i puna pozitivnih emocija. Suprotna po tom svijetu osjećaja je »The Man Who Built the Moon«, najkompleksnija skladba albuma koja potvrđuje kako stariji Gallagher voli eksperimentirati s glazbom. Mračan bowievski početak sa sjajnom kombinacijom klavijatura i električnih gitara nastavak dobija u psihodeličnom rock izrazu tipičnom za najbolje Pink Floyd albume, a kroz sve to povremeno se, u onim akustičnim dijelovima, Gallagher približava zvuku grupe Oasis, zvuku koji ga je proslavio, ali kojeg na ovom albumu, za razliku od mlađeg brata Liama, nastoji ipak izbjeći. Zato i za kraj odabire instrumental »End Credits (Wednesday Pt. 2)« da bi ipak onima koji ne mogu bez Oasis tek u bonus pjesmama »Dead in the Water« i »God Help Us All« podsjetio na taj sastav. Možda bi bolje bilo da se ovaj album zvao kao prethodni – »Chasing Yesterday« jer s glazbene strane je baš to – traganje za prošlošću.

Komentari

komentara