Iako je teško reći hoće li legendarni američki trubadur Ryan Adams svoj prvi hrvatski nastup više pamtiti po frenetičnoj potpori prepune zagrebačke Tvornice ili po nekoliko tvrdoglavih fanova koji su ga uporno pokušavali fotografirati koristeći bliceve na svojim mobitelima, iako su više puta izdana upozorenja da Adams pati od Menierove bolesti i da blicevi kod njega mogu prouzročiti napad i prekid koncerta, sasvim pouzdano znamo po čemu će preksinoćnji koncert pamtiti publika.

Riječ je, naime, o nastupu koji je više podsjećao na emocionalnu ispovijed, nego na klasičan rock koncert.

Na vrhuncu karijere

Adamsov nastup u vreloj Tvornici zatekao je 42-godišnjeg glazbenika iz Jacksonvillea u Sjevernoj Karolini, koji iza sebe ima 16 studijskih albuma, na vrhuncu karijere i samo nekoliko mjeseci nakon objavljivanja posljednjeg albuma »Prisoner«, jednog od najboljih u Adamsovoj karijeri. »Prisoner« je, naime, još jedan »breakup« album, poput albuma »Blood on the Tracks« Boba Dylana, na kojem Adams otkriva bol i patnju kroz koje je prolazio tijekom nedavnog mučnog raskida s donedavnom suprugom Mandy Moore, također pjevačicom i glumicom. Na tom albumu – što je potvrdio i njegov zagrebački nastup – Adams na jedinstven način pomiruje svoje alt-country i americana korijene i suvremeni rock, ali to čini sebi svojstvenom energičnošću i emocionalnošću, kojima se izdvaja od većine svojih glazbenih i autorskih suvremenika.


Nastup u Tvornici Adams je otvorio veličanstvenom izvedbom »Do You Still Love Me?«, otvarajuće pjesme novog albuma, a uslijedilo je još 20-tak pjesama iz raznih faza bogate karijere, no cijeli je nastup bio obilježen emocionalnošću i »težinom« njegova zadnjeg perioda, životnog i kreativnog. Štoviše, čini se da je Adams koncipirao setlistu namjerno stavljajući naglasak na novije pjesme – za razliku od većine drugih izvođača koji se na svojim nastupima najčešće vraćaju u bližu i dalju prošlost – bez previše kalkulacija, želeći udovoljiti vlastitom kreativnom impulsu, a ne očekivanom ukusu većine. To, dakako, samo potvrđuje snagu Adamsovog novog materijala, što je, srećom, prepoznala i oduševljena zagrebačka publika, koju je Adams morao pohvaliti zbog zajedničkog pjevanja.

Pečat zvuku

Koncert koji je potrajao puna dva sata imao je svoju specifičnu dramaturgiju, svoje vrhunce i svoja zatišja, u koje u svakom slučaju spada i 20-minutni instrumentalni dio, koji je oživio uspomenu na virtuozne nastupe Grateful Dead. I to svjedoči o sviračkoj uigranosti Adamsa i njegova pratećeg benda, u kojem svakako ključno mjesto pripada klavijaturistu, koji je davao poseban pečat ukupnom zvuku benda, na koncertu koji će Zagreb još dugo pamtiti.

Komentari

komentara