Scream for Me, Split – zaorit će Bruce Dickinson u jednom trenutku s bine u splitskom Spaladiumu 27. srpnja, a nekoliko tisuća fanova odgovorit će baš tako, vrištanjem iz petnih žila, svojevrsnim urlikom zvijeri, kako bi Ian Christie u svojoj kultnoj knjizi okarakterizirao heavy metal.

Već uhodana špranca vokala Iron Maidena, kojom angažira ionako aktivnu publiku, nešto je bez čega koncerti ovog benda ne mogu proći. Jedna od karakteristika velikog heavy metal benda. Iako su procjene o najvećima obično jako nezahvalne, slobodno se može reći da su Metallica i Iron Maiden ipak dva najveća benda metala, u svim njegovim podžanrovima.

Nešto više od dva tjedna uoči nastupa grupe Iron Maiden u Spaladium Areni potpuno su rasprodani Parter I VIP, što, uz ranije popunjen Headbangers Pit, čini ukupno tri sektora dvorane za koje više nema ulaznica. U prodaji su dostupni još jedino Tribina dolje i Tribina gore.

Splitski koncert 27. srpnja jedan je od “najintimnijih” koje bend svira na turneji. Originalan kapacitet Spaladium Arene smanjen je sa 13 na 11 tisuća zbog masivne produkcije koju donose sa sobom. Kroz vrata Arene ući će najveća produkcija ikad unešena u dvoranu jer Maideni donose kompletno ozvučenje, rasvjetu, pirotehniku i scenografiju.

U prodaji su trenutno dostupne ulaznice za Tribinu dolje po cijeni od 340 kn te Tribinu gore po cijeni od 320 kn. U prostoru Spaladium Arene ti sektori nalaze se puno bliže pozornici nego primjerice djelovi partera na prošlom koncertu na Poljudu.

 

Osamdesete su bile godine

 

Maidene je osnovao njihov kultni basist Steve Harris 1975. godine. Iako danas sva šira publika uz njega kao personifikaciju benda doživljava pjevača Bruce Dickinsona, on je tek od trećeg albuma, »The Number Of The Beast«, odmjenio prvog pjevača Paul Di’Anna. Ne samo da se na tom albumu koji egzorcisti vole potpuno suludo smatrati sotonističkim, pojavio novi pjevač, nego se pojavio i Eddie. Fanovima Iron Maidena dalje se ne mora ništa pojašnjavati, svi znaju tko je Eddie. Za one druge: radi se o najpoznatijoj maskoti ne samo metala, već čitavog rock’n’rolla, neobičnom lutku demonu, koji se pojavljuje na svakom albumu, većini singlica, a ima i koncertne performanse s bendom. I prije albuma se pojavio na singlu »Sanctuary«, i to na slici gdje s nožem stoji iznad leša Margaret Tatcher, na užas svih libertarijanaca.

»Osamdesete su bile godine«, pjeva Daleka obala, a to se može kazati i za Maiden. Radilo se o zlatnoj eri metala, gdje je Iron Maiden harao scenom heavy metala, a Metallica trash-metala. Redom od 1983. do 1988. godine izlaze albumi »Piece of Mind«, »Powerslave«, »Somewhere in Time« i »Seventh Son of the Seventh Son«. To se vrijeme svakako može nazvati zlatnim za ovaj britanski sastav. Sljedi »No Prayer for the dying« iz devedesete, koji je već bio slabije primljen, ali i »Fear of the Dark« iz 1992. koji ponovno vraća kultnost grupi.

I onda odlazi Bruce Dickinson, kreće se baviti solo karijerom, a pjevač grupe postaje Blaze Bayley. Bayley je imao moćan glas, mnogo manje visokotonski od Dickinsona, ali glasan i jasan. I drukčiji od bivšeg pjevača, zbog čega su dva sljedeća albuma, »The X Factor« i »Virtual XI« bili slabije prihvaćeni od stare publike grupe, ali je skupio neke nove fanove.

Ipak, 1999. godine Dickinson se vraća, skupa sa starim gitaristom Adrianom Smithom, koji je već 1990. bio napustio bend, i svi skupa rade »Brave New World«, album inspiriran istoimenim literarnim djelom Aldousa Huxleyja. Dobri poznavatelji benda u samom nazviu ovog albuma vidjeli su odrastanje benda. Naime, na albumu »Somewhere in Time« 1986. godine je izašla pjesma »Stranger in a Strange World«, autora baš Adriana Smitha, u kojoj dio refrena ide »No brave new world«. Kroz 14 godina života ipak se mnogo toga promijenilo, a album iz 2000. je bio izuzetno okrenut znanstvenoj fantastici, s elementima svemirskih istraživanja i putovanja općenito (pogotovo u skoro pa orijentalnoj pjesmi »Nomad«).

Nakon tog ponovnog okupljanja stare postave, Maideni do danas izdaju još četiri albuma, koji nisu imali takvu prihvaćenost kao ono ludilo iz osamdesetih, ali su u krugu ljubitelja metala bili označeni kao pristojni albumi, dostojni održavanja kulta ovog velikog benda. Posljednji je album »Book of Souls« iz 2015., koji je i noseći na ovoj turneji. I mora se kazati da su Iron Maideni jedan o rijetkih svjetskih bendova koji može napraviti album koji traje 92 minute, a da zbog toga ne bude razapet. Iako ne treba gajiti neke lažne iluzije – publika u Splitu će za oko mjesec dana ipak željno iščekivati starije stvari, koje su od grupe stvorile kult.

Renesansni čovjek Dickinson

Kada Boeing 747-400, zvan Ed Force One, bude slijetao na Resnik s Maidenima, njihovim pratećim osobljem i opremom, kapetan aviona će reći svima da se vežu, a tome se neće povinovati pjevač benda, Bruce Dickinson. Jer je baš on taj kapetan, a oni se ne vežu. Dickinson je već desetljećima pilot, te je čak iz hobija odrađivao pilotske ture za jednu komercijalnu firmu. Imao je dozvolu za Boeing 757, kojim su Maideni išli na turneje prije, a kad su se odlučili za ipak mnogo veći i masivniji 747, Dickinson je prošao čitav trening da se osposobi za vožnju ove grdosije.

Ne završava njegova raznolikost na pilotiranju, iako bi i to samo po sebi bilo spektakularno. Naime, Dickinson je i vrhunski mačevalac. Jedno vrijeme je bio u top 10 britanskih mačevalaca, iza sebe ima borbe i s nositeljima olimpijskih medalja, a imao je i svoju školu za obuku mačevalaca.

Ali, to nije sve, koliko god neobično zvučalo. Prije koledža i metala, Dickinson je jedno vrijeme bio i vojnik, a posljednih 20-tak godina je producent i autor nekoliko televizijskih i radijskih emisija. Nekim ljudima bi mogao porasti u očima kad saznaju da je uz sve to patološki prezire reality emisije.

Da ne bi ispalo kako je Dickinson atipični roker koji nije imao svoje bubice, samo treba napomenuti da je već s 13 godina prvi put bio izbačen iz škole jer se – pomokrio u nastavnikov ručak.

 

Nogomet kao opsesija

Često se Iron Maideni spominju kao veliki fanatici nogometa, pogotovo West Ham Uniteda, londonskog kluba kojeg trenutno trenira Slaven Bilić. To je povezano prije svega sa Steveom Harissom, basistom i glavnom facom u bendu, koji bi, da nije postao metalac, najvjerojatnije završio kao nogometaš. Jer su ga skauti West Hama zvali u klub još dok je bio tinejdžer.

Na sreću povijesti glazbe, Harris se odlučio za glazbu, ali njegova ljubav prema nogometu će ostati uvijek tu. Pa će se prenijeti i na bend. Tako će album »Virtual XI« što i naslov sugerira, posredno biti o nogometu, a na coveru će 11 Eddieja igrati neki demonski nogomet.

Postoji i sjajna anegdota sa Steveom Harrisom i Slavenom Bilićem, koji je poznati ljubitelj žešćeg glazbenog izražaja. Još dok je u svoje pozne nogometne dane igrao za West Ham, Bilić se susreo s Harrisom u WC-u jednog noćnog kluba, dok je obojici bila sila. Upoznali su se, rukovali (nakon pranja ruku) i prozborili par riječi. Bilić je svom društvu došao oduševljeno vičući »upoznao sam Stevea Harrisa«, a Harris je svojem društvu također došao sretno pojašnjavajući kako je upoznao Slavena Bilića.

Komentari

komentara