Dovođenje Bože Vreće u Rijeku, izvođača na vrhu hajpa, hvalevrijedan je potez Distunea, koji je time izašao iz svoje uobičajene indie zone komfora.

Bio je to izazov i za njih, a i za riječku publiku u HKD-u na Sušaku, u toj lijepoj, maloj dvorani koju je sarajevski slavuj gotovo uspio ispuniti prošle nedjelje. Kažemo gotovo, jer Vrećo broji zadnje dane kao najveća čuvana tajna sevdaha, kao miljenik hipsteraje, otkrivača novih i egzotičnih pojava regijskog pop-kulturnog imaginarija.

Vrlo brzo oni će krenuti u potragu za novom atrakcijom, a Vrećo će ući u mainstream, kojem će se odlučno opirati krinolinama i štiklama, sredstvima kojima će, paradoksalno, u mainstreamu upravo osvojiti svoju poziciju.

Novi horizonti

Dojam u HKD-u bio je gotovo kao na klapskom koncertu, i to ne samo zato što je Vrećo pjevao a capella, bez pratnje benda ili matrice. Ponajviše zato što se čini da je Vreću, osim hipsteraje, došla slušati i ona publika u potrazi za novim horizontima tradicijske glazbe. Ali ona koja takvu glazbu poznaje i cijeni. Takvu je publiku najlakše raspoznati po reakcijama. Ako je i bilo uobičajene riječke rezerviranosti, bilo je u ponašanju i svega onoga što krasi ponašanje takve publike: pljeskom i povicima nagrađuju se uspješno izvedene pjesme ili njihovi segmenti, tiho se pjevaju standardi, a izvođaču koji stekne naklonost rado će se ritmičkim pljeskanjem pomoći da stvori atmosferu. Bis je, naravno, obavezan.

A što je Vrećo ponudio? Zapravo jedan vrlo zanimljiv koncept. Na stranu njegova osebujna pojava muškarca/žene u krinolini s bradom, feminiziranim pokretima i govorom o sebi u muškom rodu. On tu svoju identitetsku raspolućenost (koja nikako nije oznaka slabosti, već dapače, upravo je suprotno) vješto koristi da bi proširio uobičajeni repertoar rodno određenih sevdalinki, koje se dijele na muške i ženske. On, dakle, može sve.

Nevjerojatan glas

No ono što doista fascinira prije svega je vidljivo već pri prvom hvatanju mikrofona: Vrećo ima nevjerojatan glas. I ne radi se samo o prirodnim predispozicijama, radi se o iznimno školovanom i njegovanom glasu, koji u nižim registrima ili u dinamičkom pianu i pianissimu zvuči dovoljno sigurno, ali kad ga potegne iz dijafragme u visokim lagama, ne možete se nego stresti od udivljenja.

Naravno, malo će to značiti ako vas vokalni umjetnik ne dirne, ako nema još i »onog nečeg«. A Vrećo je i u tom segmentu zanimljiva pojava.

Prvo, svjestan je da sam na sceni, bez glazbene pratnje, pa i uz sve te krinoline i štikle, ima puno posla želi li publiku održati u stanju dužne koncetracije na cjelovečernjem nastupu. Zato između pjesama priča, puno priča, na trenutke vrlo duhovito i autoironično, ali onda opet i duboko emotivno, pokazujući sve slojeve bosanske duše, koja i svojoj boli, ali i njenoj ironizaciji daje jednaku pozornost. Pritom je ona identitetska raspolućenost, dakako, u prvom planu. Pa je Rijeka tako mogla čuti i nekoliko »ženskih« sevdalinki posvećenih jednom Skandinavcu, s kojim je baš krenulo, ali se, eto, još ne zna kako će se nastaviti.

Dar od Boga

I baš u »Teško meni jadnoj u Sarajevu samoj« Vrećo je dao naslutiti »ono nešto«. Osim iskrene, naglašene emotivnosti, koju Vrećo obilato daruje, na trenutke izazivajući prenapregnutost, a možda i zasićenje, snažnim autoironijskim odmakom, komentarom, kratkim vicom, spašava stvar. I to tako da, i opet, zadivljuje komplementarnošću, jedinstvom suprotnosti. S jedne strane tu je, dakle, Vrećo koji obilato mistificira, kako sebe, tako i svoje poslanje. Glas kao dar od Boga, ljubav koju daje i koja mu se vraća, ljudi koji ga zaustavljaju i slave, ponašanje dive i tako dalje, no s druge strane on će bez pardona prekinuti pjesmu da bi se nasmijao sebi »u Sarajevu samoj«, ili ispričao detalj iz života tik prije refrena. Koji nas onda, maestralnom vokalnom izvedbom, i opet uvede u centar sevdaha.
I tu se vraćamo na početak prekrasne priče o sevdahu. Sevdah ima tu sreću, za razliku od naše klapske pjesme, da ga je nekolicina inovatora i entuzijasta uspješno uvela u treći milenij. Među prvima i najistaknutijima Damir Imamović i njegov Sevdah Takht, Amira Medunjanin, Dertum… Božo Vrećo donio je jednu postmodernističku novinu. Iako tradicionalan, pri čemu i njegove autorske pjesme kao da su nastale u povijesti sevdaha, on u sevdah unosi predanost i bol, ali i kompleks rodnog identiteta, što sve gotovo dekonstruira humornim odmakom i finom autoironijom bez trunke cinizma ili sarkazma.

Za nadati se da će takav ostati i protekom godina i nužnih razočaranja; da ćemo uvijek moći reći da smo bili na maestralnom koncertu dobre dive iz susjedstva. Sve manje od toga neće nas zadovoljiti, jer standard je postavljen.

Komentari

komentara