Iako je kao mlađa srednjoškolka bila nada ženske nogometne ekipe Manchester Cityja, očito su presudili umjetnički geni. Od ruske glumice majke i Engleza oca, autora dokumentaraca teško da je sa Shurom moglo ispasti drugačije. Doduše, ona će ispričati mnogo manje romantičnu verziju.

– Imala sam dilemu koja to zapravo nije, smrzavati se vani na kiši i padati u blato, skupljati masnice ili biti unutra, u toplom i pokušati postati rock zvijezda.

Ne treba žaliti što je sa 16 godina Shura objesila kopačke o klin i počela tražiti svoje mjesto pod pop suncem i usput uredno odraditi konvencionalne životne stvari uključivši tu i diplomu iz književnosti. Od sanjivog folka na početku, preko osnivanja klasičnog benda do pronalaženja sebe u elektroničkoj glazbi retro/modernog štiha, Shura je zapravo prošla dug i trnovit put iz anonimnosti do zasluženih svjetala pozornice.

U Velikoj Britaniji uglavnom kad-tad sve dođe na svoje, tamo glazba nije samo zabava, već i krajnje ozbiljna industrija koja si ne može dozvoliti da neki talent ostane zakopan kao dobro čuvana tajna. Tako je i Shuri svanulo kad je, kao i svake godine, BBC 2015. objavio rezultate ankete Sound of 2015. u kojoj sudjeluju glazbeni kritičari i ljudi iz industrije. Otad je sve krenulo kao po loju, no Shura je i objavom singlova na YouTubeu stekla široku publiku, posebno sjajnom »Touch«, elektroničkom baladom konvencionalne, ali sjajne melodije začinjene inteligentno aranžiranim detaljima.

Preslušavanje spomenute pjesme, pa sličnih »monumentalnih« laganica »Kidz’N’Stuff« i »2Shy«, a onda i većine drugih s albuma, nepogrešivo priziva memoriju na Madonnu, na njene rane bisere nižeg tempa.

Shurin glas je baršunast i melankoličan, pjesme drže atmosferu profinjenosti i imaju kapacitet da prežive trenutak, u čemu svakako pomaže odmak od trenutne EDM produkcije gdje svaka pjesma i po konstrukciji i po produkciji sliči kao jaje jajetu. Očito je koketiranje sa zvukovima (bolje) elektroničke prošlosti sasvim namjerno baš zbog odmaka od pomodnosti: kad prvi put čujete, recimo, uvodnu »Nothing’s Real«, punokrvni nu-disco sa štrikanjem gitare u pozadini a la Nile Rodgers da koncept bude zaokružen, niste sigurni je li to pjesma koju ste propustili čuti 1986., je li riječ o stvari nekog recentnog debitanta ili zapravo dolazi iz budućnosti. I tako jedno 10 puta na ovom inspirativnom debiju koji je zapravo kolekcija singlova, ali to nimalo ne utječe na koherentnost materijala.

Pop zna biti prljava riječ, pokriva mnoge glazbene grozote, niske strasti i ljige za najšire mase tinejdžera. Glazba koju stvara Shura je neupitno također pop. Ali onaj božanski, s tek ponekom zemaljskom »rupom«.

 

Komentari

komentara