Claptonu albumi više i nisu potrebni jer bi mogao putovati svijetom i svirati velike hitove. Na svu sreću on ne odustaje od studijskog rada pa smo zahvaljujući tome dobili još jedan odličan album

Sad je jasno da Eric Clapton još uvijek može, mogli bismo reći komentirajući naziv dvadeset i trećeg studijskog albuma ovog britanskog čarobnjaka gitare. Dvije godine nakon što je albumom »The Breeze: An Appreciation of JJ Cale« odao počast svom uzoru, Clapton je odlučio napraviti novi studijski album po već znanom sustavu – nekoliko novih vlastitih pjesama, nekoliko dobrih obrada. Da bi u što većoj mjeri privukao pažnju javnosti, ali se i što bolje prisjetio dijelova vlastite prošlosti, Clapton je za ovaj album obnovio suradnju s Glynom Johnsom, producentom s kojim je surađivao tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Glyn Johns osjeti se itekako i na ovom albumu, ponajprije u sjajnoj uravnoteženosti koju je ovog puta Clapton ostvario kombinirajući svoje nove blues pjesme s obradama nekih njemu dragih autora. Temeljna pjesma albuma nedvojbeno je »Spiral«, pažnje vrijedan južnjački blues kojeg Clapton koristi kako bi progovorio o svojoj ljubavi prema bluesu – You don’t know how much this means to have this music in me/ I just keep playing these blues, hoping that I don’t lose (I ne slutiš koliko mi znači imati tu glazbu u sebi/nastavit ću svirati blues i nikad ga ne izgubiti) pjeva i svira Clapton da bi potom, naravno, briljirao u blues obradama manje ili više znanih pjesama. Sjajna je uvodna »Alabama Woman Blues« u kojoj je zanosni ritmični blues američkog Juga još boljim čine povremeni »upadi« tex mex harmoničice i piana. Ljubitelji delta bluesa uživat će u odličnoj obradi Robert Johnsonove »Stones in My Passway«, a opori swamp blues cijedi se iz svake pore pjesme »Cypress Grove« Skipa Jamesa, dok je »Somebody’s Knockin’« odlična obrada J.J. Cale pjesme s puno utjecaja orgulja, odličnim solažama i prepoznatljivim blues rock ritmom.

No, uz vrhunski blues Clapton je na ovom albumu, zahvaljujući Johnsu čija produkcija teži jednostavnosti, ponudio i niz drugih glazbenih izraza oplemenivši ih svojom laid back gitarom, ali i velikim doprinosom nekih od pratećih glazbenika, posebno Dirka Powella čija harmonika i mandolina obogaćuju mnoge pjesme, a fantastično se uklapaju u obradu Dylanove »I Dreamed I Saw St. Augustine« koju je Clapton pretvorio u briljantnu baladu funky ritma i čarobnih cajun harmonika. »I’ll Be Alright« divan je country gospel trenutak idealan za završetak koncerta i zborno pjevanje, »Can’t Let You Do It« više je okrenut funky zvuku od J.J. Caleovog originala, »I Will Be There« pomalo je slatkasta, ali vrlo hitoidina pjesma s odlično pogođenim reagge ritmom i senzibilitetom, »Catch the Blues« nježna je ne blues već latino i bossa nova ritam pjesma koja previše podsjeća na »I am Yours« s čuvenog albuma »Layla«, dok je »Little Man, You’ve Had a Busy Day« možda i nepotrebna, ali efektna dječja uspavanka.

Za kraj Clapton, šaljući možda i poruku, ostavlja »I’ll Be Seeing You«, odličnu jazzom protkanu barsku baladu za sitne noćne sate.

Puno toga dobroga je na ovom albumu ponudio Clapton, od još uvijek izuzetnog utjecaja J.J. Calea, čvrstog bluesa iz raznih područja SAD-a, od močvara Juga preko suhog Teksasa do Chicaga, odnosno sve sile drugih glazbenih izraza koji uz njegovu gitaru postaju još zanimljiviji i bolji. Realno gledajući Claptonu albumi više i nisu potrebni jer bi mogao samo putovati svijetom i svirati hitove kojih ima na desetke.

Na svu sreću on ne odustaje od studijskog rada pa smo zahvaljujući tome dobili još jedan odličan album na kojem čovjek svira blues i još uvijek to čini majstorski. A pri tome i uživa, kao što će u ovom albumu uživati i svaki blues zaljubljenik.

Komentari

komentara