I’m Leaving the Table, I’m Out of a Game. Dižem se od stola, izlazim iz igre – pjeva na svom, sad je to jasno, posljednjem studijskom albumu »You Want It Darker« Leonard Cohen u pjesmi »Leaving the Table« koja je samo jedna od njih nekoliko kroz koje mu je s osamdeset i dvije godine zdravlje narušeno, ali još i više spreman na odlazak stoga što je nekoliko mjeseci ranije svijet napustila Marianne Ihlen, njegova nikad prežaljena muza u koju je, bez obzira što je imao puno žena, ostao, očigledno, zaljubljen do završnih dana života.

Njena ga je smrt natjerala na pismo u kojem joj piše kako će joj se uskoro pridružiti, a na tom su tragu bile i njegove nedavne izjave za New Yorker kad je rekao kako je njegovo vrijeme došlo i kako je spreman umrijeti. Zato je Cohen, slično kao i David Bowie, svoj posljednji album radio znajući da mu je to posljednji umjetnički čin, a slično kao i kod Bowiea, i nakon Cohena ostao je čovječanstvu cijeli mali svemir njihova stvaralaštva, stihovi i glazba koji nikad neće nestati.

Pjesnik prije svega

Leonard Cohen rođen je 21. rujna 1934. godine u Montrealu u židovskoj obitelji srednjeg staleža koja veliku pažnju posvećuje umjetnosti pa je od ranog djetinjstva u dodiru s glazbom, književnošću i slikarstvom što ga vodi prema studiju engleske književnosti tijekom kojeg u cijeloj Kanadi stječe status jednog od najkvalitetnijih mladih pjesnika i to zbirkama poezije »Let Us Compare Mytholigies«, »The Spice Box of Earth« i »Flowers of Hitler« te romanom »Favorite Game«. Uz književnost tih ga studentskih godina jako zanima i glazba, pogotovo ona vezana uz tradicionalni folk pa svira u country & western skupini Bucksin Boys, a posebno ga oduševljava stvaralaštvo Boba Dylana.

Štoviše, nakon što mu postane jasno da baveći se književnošću može steći samo slavu, ali ne i novac, odlučuje okušati se u glazbi, a budući da je sklon country izrazu odlučuje 1966. godine, nedugo po objavljivanju romana »Beautifull Loosers« krenuti prema Nashvilleu, srcu country glazbe, s namjerom da svoj literarni i glazbeni izraz nadopuni iskustvima iz najjačeg izvora te vrste glazbe.

No, na putu prema Nashvilleu – a to će se pokazati sudbonosnim – zastaje u New Yorku i to će promijeniti i njegov život i povijest rock glazbe. Naime, mlada kanadska književna zvijezda itekako privlači i pažnju njujorške glazbene scene pa vrlo brzo upoznaje Johna Hammonda, čuvenog po tome što je otkrio i svijetu predstavio jazz divu Billie Holliday, soul kraljicu Arethu Franklin i folk pjesnika Boba Dylana. Hammondu je već poznata izvedba Cohenove balade »Suzanne« u verziji Juddy Collins, gledao je i nekoliko dobrih nastupa Cohena na folk festivalima, a konačnu ponudu za snimanje ploče daje mu nakon što mu Cohen u sobi Hotela Chelsea odsvira nekoliko pjesama koje Hammonda uvjere da Cohen može uspjeti pa mu nudi ugovor i obećaje kako će upravo on producirati njegov debi album.

Božica ljubavi

Tako nastaje »The Songs of Leonard Cohen«, debi album koji kanadski »trubadur sjete« objavljuje 1968. godine, dakle u 34. godini života što je za rock svijet jako kasno. Album je najavio sve ono što će biti tipično za Cohena do danas – teški tamni hrapavi bariton, pjesme nokturalnog ugođaja izvedene najčešće uz akustičnu gitare i pomno odabranu pratnja drugih instrumenata, stihovi puni melankolije, sjete i nostalgije tematski vezani uz ljubav i propitivanja smisla života. Koliko je velik i značajan kao pjesnik i glazbenik Cohen je na tom albumu najavio s tri veličanstvene pjesme koje su danas dio opće kulture, posebno pop kulture. Prva je divna »Suzanne«, posvećena njegovom rodnom Montrealu i Suzanne Verdal, djevojci koja je na Cohena ostavila snažan dojam svojom ljepotom, nezavisnošću i duhovnošću. Druga nezaboravna pjesma s ovog albuma je »So Long, Marianne«, jedna od najljepših ljubavnih pjesama o rastanku. Cohen je pjesmu posvetio prekrasnoj Marianne Ihlen, norveškoj ljepotici koju je upoznao na grčkom otoku Hydra u trenutku kad je nju i šestomjesečnog sina napuštao suprug Axel Jensen. Oduševljen nordijskom božicom ljepote Cohen je odmah prima u svoju kuću na Hydri te potom zajedno žive u Montrealu, New Yorku i Hydri. Treći evergreen s albuma magična je »Sisters Of Mercy« posvećena svima onima koji na trenutak posumnjaju u vlastite snage i izgube volju.

Toranj glazbe

Da je napravio samo ovaj album, Cohen bi bio značajan za rock glazbu. Na svu sreću Cohen tu nije stao i nastavio je objavljivati albume gradeći svoj neponovljivi i divni »toranj glazbe«, kako se i zove (»Tower of Song«) jedna od njegovih najboljih i najljepših pjesama. Istina, mnogi će opravdano reći da je četrnaest studijskih albuma u rasponu od 1968. pa do ove 2016. godine (pre)malo, ali je ta brojem zaista i skromna ostavština, vrijednošću iznimno bogata i velika. Ono što nam je svojim promuklim baršunastim glasom ostavio ovaj vladar sjetnih kišnih poslijepodneva predivni su stihovi i isto takva glazba kroz koju je pjevao o svojim ljubavima, raspravljao o smislu života, Bogu i vjeri, ismijavao suvremeni kaotični svijet, političare i nasilje trudeći se da to što je napisano i otpjevano uvijek bude s mjerom uživanja i blagom dozom ironije jer sve je to, kao i mi sami, prolazno i krhko.

Koncerti u Hrvatskoj

Neponovljiv je Cohen bio na koncertima u što se mogla uvjeriti i hrvatska publika na dva briljantna koncerta održana posljednjih godina u zagrebačkoj Areni te potom u onoj pravoj, pulskoj. U prekrasnoj ljetnoj noći pod zvijezdama istarskog neba Cohen je svirajući zadnju pjesmu – bila je to divna obrada svjetski čuvenog hita »Save the Last Dance For Me« – i opraštajući se od publike s kojom je cijelu večer odlično komunicirao, zahvalio i rekao otprilike da bi volio kad bi se opet vidjeli. I tome dodao »ali…«. Svima je bilo i tada jasno što to »ali« znači, ali je ljepota glazbe te prekrasne večeri nadvladala misli o smrti i prolaznosti.

Nažalost, sad je to »ali« tu pred nama i jasno je da Cohena više nema i da ga više nikada na koncertu nećemo čuti kako svojim hrapavim glasom punim bola i sjete, ali i razumijevanja za prolaznost, šapće »So long, Marianne, it’s time that we began to laugh and cry and cry and laugh about it all again«. So long, Leonard. Smijati se sigurno neće nitko, a plakati će mnogi. Otišao je još jedan od onih koji su nam pomagali graditi vlastiti svijet emocija i ljubavi. A s njim, i s takvim velikanima općenito, uvijek odlazi i mali dio nas samih.

Komentari

komentara