Hajte na youtube, ukucajte »Rodjo u Zagrebu«. Dolje će vas zaskočiti buljuk snimaka Stjepana Spajića, one karakteristične pojave devedesetih, ali vi odmah na prvu pretragu: tu je žestoki cover ikoničke Springsteenove »Born in the USA«: »Evo me opet, braćo rođaci/ ima li štete da se napravi?/ Mislim, evo prave prilike/ da radimo parking od ‘Jabuke’.// Tu naša misija započinje/ izgradit’ tebe, moj Zagrebe!// Rođo u Zagrebu/ Rođo u Zagrebu// Fontana sto divan prizor je/ volim kad ljudi kliču:’Rođače!’/Samo zbog vas ovo radim sve,/kako te volim, dragi Zagrebe!/I zato, braćo moja uhljebi/ajmo na noge, treba delati!// Rođo u Zagrebu/Rođo u Zagrebu//Ja sam/ Rođo u Zagrebu/ Ti si/ Rođo u Zagrebu/ On je/ Rođo u Zagrebu/ Vi ste/ Rođo u Zagrebu/ Svi ste/ Rođo u Zagrebu/ I ti si/ Rođo u Zagrebu/ I on je/ Rođo u Zagrebu/ I vi ste/ Rođo u Zagrebu/ Ja sam/ Rođo u Zagrebu/ I ti si/ Rođo u Zagrebu/ I on je/ Rođo u Zagrebu/ I svi ste/ Rođo u Zagrebu…«

Satirični hard rock Springsteena i Kawasaki Tripa, na tekst Albina Uršića i Tomislava Vukelića Tomfe te u aranžmanu Davora Viduke, objavljen je polovinom prošle godine, ali ovih dana iznova aktualiziran, nakon što su bageri srušili pozornicu na kojoj je – da tek malo pretjeramo – stvoren hrvatski rock’n’roll.

U utorak, 13. veljače, građevinski su strojevi, po nalogu vlasti grada Zagreba, srušili pozornicu Glazbenog kluba Jabuka, i time klubu uručili specifičan poklon, tri dana uoči pedesetog rođendana.

Zagrađen ulaz

Spor nije jednostavan, i seže još u kraj 2015., kada je uprava »Jabuke«, koju od 2001. vodi Marin Viduka Stiv, dobila gradski nalog da u dva tjedna iseli iz kluba. »U tom trenutku, ‘Jabuka’ je imala 48 godina tradicije, i nijedan neplaćeni račun. Pa kakav je to partnerski odnos? Jedan New York držao bi nas na dlanu!«, tvrdi Stiv u razgovoru za naš list. Godinu kasnije, krenula je gradnja sportske dvorane Osnovne škole na Jabukovcu, tik do kultnog kluba, pa je grad tražio uklanjanje pozornice, kako bi se ispunili zakonski uvjeti za gradnju i izradu protupožarnog puta nakon što radovi budu završeni. Viduka svjedoči kako je klub pristao, ali uz uvjet da, nakon što dvorana i put budu završeni, pozornica bude vraćena. »Nisu pristali. Nisu, naravno, jer pozornicu nisu ni namjeravali vratiti«, tvrdi Stiv. »I onda su nam jednog dana zaštitari zagradili ulaz na terasu, i obavili što su naumili, bez ijednog papira. Nečuveno! To je grad Zagreb naredio«.

Danas, uprava »Jabuke« i grad Zagreb u dva su sudska spora – grad traži deložaciju, »Jabuka« tuži grad zbog provale na terasu – ali to nije sve: grad tvrdi da gradnja dvorane zahtijeva i rušenje nadstrešnice nad ulaznim dijelom terase kluba. »Ali, rekao sam – ne dam. Kad ste vandali i barbari, ne dam. Binu ste nam srušili, krenuli ste na tendu, ali ne dam. Već su jednom pokušali, ali legao sam na tendu, pa ti ruši ako si frajer. Imamo stalna dežurstva, kamere, binu nismo uspjeli spriječiti, ali ovome ćemo se suprotstaviti – bez nasilja, naravno«, kaže Stiv.

Foto Denis Lovrović

Čuvamo dalje. Čekamo reakcije. Borba je priopćenjima. Mreže bruje, luduju. Ne znam kako će ovo dalje. Ne znam koliko su u stanju biti agresivni. Rekli smo: ok, ako dobiješ na sudu, idemo van – ali bez ijednog papira raditi ovakve stvari… Igraju se bogova, a vjerojatno i mogu… No, mi ćemo ‘Jabuku’ tijelima čuvati, svi mi, osoblje, zaposlenici, ljudi nam donose hranu, tu su, s nama… Stožer smo, čovječe, osnovali!«.

Otvoren um

Stiv govori, ljudi dolaze. U »Jabuci« smo, rockerskome dark-industrial clubu, i sami preplavljeni osobnim uspomenama, petak je navečer, tulum polako počinje, ekipa pristiže. Davor Sabati među prvima. »Hej, on ti je najduže tu«, pokazuje Stiv na Davora, a ovaj odmah, sav ponosan: »Od 1976!« »Hej, ‘Aerodrom’ 1979, to je bio koncert!« Danas Davor održava kompjutorski sustav kluba, a njegova kći prodaje ulaznice. »Pitaš me kako komentiram ovo rušenje? Ma – ‘Rođo u Zagrebu’. Postoje ljudi koji negiraju sve što ne shvaćaju, a da ovo shvatiš« – pokazuje rukom po klubu – »moraš biti malo otvoreniji. Davno je Frank Zappa rekao da padobran i um moraju biti otvoreni – inače ništa ne vrijede«.

»Ma, istina je da su ‘Jabuku’ vjerojatno najviše odredile osamdesete, dark, eighties, Depeche mode, ta priča… Tada je nastao i izraz ‘jabučari’, za ekipu koja se ovdje okupljala. Nijedan drugi klub nema takav izraz, nije to mala stvar. Čovječe, godine su to! Dolaze nam ljudi, govore: ‘Da nije ‘Jabuke’, ni mene ne bi bilo – tu su mi se upoznali starci’. Neki dan, cura došla – dovela ju baka! Nije, kužiš, ‘Jabuka’ isključivo darkerski klub«, govori nam Stiv, a suautor izložbe o klubu, konobar i stari »jabučar« Mario Stojanović, dodaje dragocjen podatak za povijest ovdašnjeg rocka: da je izraz »darkeri« nastao po slušaonici »Dark dance«, koja je u ‘Jabuci’ osamdesetih trajala »samo godinu i pol, ali je ostavila snažan pečat«.Foto Denis Lovrović

Zagreb 17.02.2018  NOVOSTI -50 godina Jabuke snimio Denis Lovrovic

»Možemo reći da nas je to odredilo, te dark osamdesete, pa kad bismo se tog imižda i željeli riješiti, ne bismo mogli. A i ne želimo, naravno«, rezimira Stiv, organizator svojedobnih nezaboravnih »Fiju briju« večeri po cijelome Zagrebu. »Najvažnije je da je ‘Jabuka’ oduvijek željela, i uspijevala, prigrliti sve gradske supkulture – to ovi na vlasti ne razumiju«, zaključuje.

»Skauti« nabavljali ploče

Kao što rekosmo, jedva da je pretjerivanje reći kako je povijest »Jabuke« – povijest hrvatskog, djelomice i jugoslavenskog rocka. Prije točno pedeset godina, 17. veljače 1968. – jučer im je bio rođendan – ratna i poslijeratna oficirska kuglana – »Pavelićeva i Titova kuglana«, reći će »jabučari« – pretvorena je u »KOLM«, Klub omladinske lige mira »Jabuka«. Sljedećih desetljeća, od »Kolma« postajat će »omladinskim klubom«, pa »glazbeno scenskim klubom«, a danas »glazbenim klubom«, ali uvijek će ostajati »Jabukom«, po Jabukovcu, dijelu elitnoga zagrebačkog naselja Tuškanac, koju stotinu metara od Krležina Gvozda, i petnaestak minuta hoda od križanja Ilice s Frankopanskom.

»Dečki iz kvarta započeli su cijelu priču: dobili prostorije, iskrčili šikaru, i krenuli. I pisac Pero Kvesić, na primjer, bio je jedan od njih«, govori nam Mario, jedan od autora izložbe o »Jabuci« što je 2012., o 45. obljetnici kluba, postavljena u Arheološkom muzeju u Zagrebu. »Istaživanje za izložbu uzelo mi je godinu života, a tek smo zagrebali!«, kaže. Tko je sve svirao u ‘Jabuci’? »Uf…«, svi će uglas. »Lisica, Metikoš, Zdenka Kovačiček – to je ta prva generacija, šezdesete. Drago Mlinarec, Grupa 220…« Sedamdesete su najlošije istražene. »Nitko nije radio arhivu.

Kad sam, puno kasnije, radio Fiju Briju, također ništa nismo čuvali«, objašnjava Stiv. »Znaš ono, kad je r’n’r, onda je r’n’r, nema onda da ćeš plakat poslije koncerta odnijeti doma, napisati mu datum i zavesti ga u arhivu«, smije se. A ipak: tragajući po ondašnjim novinama, pa dalje po muzejima, Mario i Stiv pronašli su da je prva dva plakata za »Jabuku« napravio – Boris Bućan, »klinac, tek izašao s akademije«. Postoji i »pet tisuća video kazeta, bete, koje treba pregledati i prebaciti u digitalni format, u privatnoj zbirci jednog od DJ-eva iz osamdesetih«. Nisu to sve snimke iz ‘Jabuke’, ali većina jest – posao za budućnost. »Ali, užasno puno toga je izgubljeno, zameteno. ‘Jabuka’ je nekad imala kazališnu trupu, održavale su se jazz večeri, filmske tribine, mi sad organizirano putopisne tribine… Klub je u ono vrijeme bio poseban, jer je imao dobru ekipu u inozemstvu, koja je nabavljala ploče. Zvali su ih ‘skauti’.

Bilo je i onih koji su često odlazili preko granice: čim ploča izađe, drugi vikend vrti se u ‘Jabuci’. Najjači smo bili krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kad su se DJ-evi Alen Kosanović i Davor Hermeščec Herma natjecali tko će petkom i subotom prodati više ulaznica. Rekord je bio – tisuću dvjesto. Možeš misliti što je to bilo! Recentna mjuza u svjetskim okvirima! Osamdeset druge ili osamdeset četvrte tu si mogao slušati iste stvari kao u Londonu. Alen, Herma i skauti imali su taj šlif, drajv, taj filing… A još koncerti: ‘Azra’ je tu počela, pred pedeset ljudi. Za dvije godine u Kulušiću su nekoliko dana snimali ‘Ravno do dna’. A onda su kod nas opet svirali za ekipu, ali pod tajnim imenom, jer ne bi sva ekipa stala. Pa onda, naravno, devedesete: ‘Majke’, ‘Let 3’…«, govore Stiv i Mario. Riječju, polustoljetni rockersko-kulturni pogon koji je odgojio generacije, s možda premalo samosvijesti i sa, zasigurno, previše neprijatelja.

 

 

Komentari

komentara