Eto idealnog albuma za ljubitelje žestokog hardcore rock zvuka i svih onih silnih pravaca koji idu uz metal – speed metal, trash, death metal, punk metal, heavy metal… bitno da je hardcore, da je metal da je žestoko i da je brzo, brže najbrže.

A ako se k tome još nađe koji dobar rif koji sve veže – kud ćeš bolje! Teenage Time Killers su supergrupa osnovana u veljači ove godine za potrebe snimanja ove ploče, a krivci za prikupljanje niza ljubitelja žestica ponajprije su Mick Murphy, gitarist grupe My Ruin i Reed Mullin, bubnjar grupe Corrosion of Conformity.

Za ideju snimanja zajedničkog albuma uskoro su zainteresirali niz svojih kolega stvorivši definitivno jednu od najjačih hardcore supergrupa ikada o čijoj snazi dovoljno govore imena – Dave Grohl (bivši bubnjar Nirvane te alfa i omega iznimno popularnog sastava Foo Fighters), Corey Taylor (pjevač grupe Slipknot), Nick Oliveri (bivši basist Queens of the Stone Age), Jello Biafra (bivši frontman grupe Dead Kennedys), Matt Skiba (pjevač i gitasrist grupa Alkaine Trio i Blink 182), Randy Blythe (pjevač grupe Lamb of God) i Stephen O’Malley (Sunn O).

Budući da su već po okupljanju znali što žele, nije im dugo trebalo da bi snimili album čiji je temeljni smisao više u nazivu grupe no u naslovu albuma koji nije pretenciozan, već samoironičan i ciničan.

Mada, za ljubitelje ove vrste buke ovo zaista jest album velikih hitova budući da se kroz svih 20 (!) pjesama te 42 i pol minute snimljenog materijala itekako može uživati u ogromnoj količini energije koja isijava doslovce iz svake pjesme ovog albuma. Naravno, čisto, jasno i stopostotno provedena stilska usmjerenost sama je po sebi i poruka pa ovaj album u širokom luku trebaju zaobilaziti svi kojima je bilo koji oblik hardcore rocka mrzak zbog prevelike količine buke, kaosa i agresivnosti.

Istodobno, svi koji baš to vole ne moraju se ni zamarati prethodnim preslušavanjem jer će im se “veliki hitovi” zasigurno jako dopasti.

Kako god u glazbenom izrazu slijede najžešće oblike rocka, tako i u tekstu nude tipičnu poetiku tih glazbenih pravaca što znači da mnoge od pjesama predstavljaju izraz gnjeva i bijesa zbog društvenih nepravdi pri čemu znaju biti vrlo dojmljivi. Primjerice, u žestokoj death metal “Hung Out to Dry” (pjeva je Randy Blythe) daju sliku komercijalnim medijima “hipnotizirane gomile” pa urlaju “Where’s the anger? Where’s the rage? Are you really all asleep? – Where’s the reflex? Where’s the strength? Are you really all so weak?”.

Nadalje, u najslušljivoj “Barrio” (sjajan vokal Matta Skibe) kroz melodiozni punk navode kako su privatizacija i globalizacija ušla čak i u ta sirotinjska predgrađa velikih latinoameričkih gradova.

Naravno, nisu im u cijeloj toj tužnoj priči o svijetu suvremenog društva krivci samo korporacije, kapitalisti i ostali lovci za novcem, već i svi mi koji to trpimo o čemu govore, primjerice, “Egobomb” (pjeva Corey Taylor) ili pak odlična naslovna “Teenage Time Killers”, obrada pjesme sastava Rudimentary Peni po kojoj su uzeli naziv supergrupe i u kojoj mladima također zamjeraju povodljivost za star sustavom (“Skull of James Dean haunts the dream of the teen”) kritizirajući uspješnom igrom riječi (“Youth of nausea, youthanasia”) sve one mlade koji ne razmišljaju svojom glavom.

Jedan od najzanimljivijih trenutaka albuma nedvojbeno je – i tekstom i glazbom – “Ode to Hannity”, glazbena minijatura legendarnog montipajtonovca Johna Cleesea koju kombinirajući punk agresivnost i totalnu otkvačenost “Letećeg cirkusa Monthy Paytona” uz puno pljuvanja i zvukova riganja izvodi legendarni Jello Biafra uspješno budeći duh punka i kultnih Dead Kennedys.

I u nizu drugih pjesama Teenage Time Killers uspješno se obrušavaju na nesavršenosti suvremenog svijeta, bilo da je riječ o ispraznosti i bresmislu života modernog čovjeka (“Plank Walk”, “Your Empty”), nedostatku suosjećajnosti i humanosti (“Ignorant People”), rasnoj i nacionalnoj problematici (“Son of An Immigrant”) ili prevlasti novca (“Big Money”).

Sve to odsvirano je krajnje energično i brzo (pjesme u prosjeku traju tek nešto više od dvije minute) pri čemu je sustav kojim se gradi pjesma najčešće podložan pravilu jaki rif, ubitačni bubanj, vikanje ili urlanje testa te potom izvikivanje naslova. Šteta je samo što će ta agresivnost i buka odbiti dosta slušatelja jer, dojam je, ove pjesme i njihove poruke vrijedne su pažnje.

Buntovan, agresivan i vrlo gnjevan album u najvećoj je mjeri snimljen u Grohlovom 606 Studiju u Northridgeu u Kaliforniji, a producentski posao odradio je John “Lou” Lousteau kojem su pomagali Murphy i Mullin, idejni nosioci projekta. Iako će biti onih koji će reći kako je cijeli projekt samo pokušaj da se stekne nešto novaca, dojam je da je u prvom planu ipak iskrenost i silna energija pa ovaj album zaslužuje pažnju jer u sebi nosi onu iskonsku srž rocka – koliko god bio bitno drugačiji od onog što su nekad radili Little Richard ili Chuck Berry.

 

Komentari

komentara