Pojašnjavajući zašto se na 16. albumu okrenuo blues rocku, kultni američki kantautor Steve Earle duhovito je rekao kako su se ionako »svi već umorili od njegovih j… sretnih pjesama«, otkrivši time samo dio temeljnih motiva koji su ovog cijenjenog alter country rock autora usmjerili prema teksaškom i čikaškom bluesu.

Uz svojevrsno vraćanje korijenima, čvrsti te mahom plesni i pjevni blues rock ovog albuma motive svakako vuče i iz nezahvalnog stanja Earlovog emocionalnog života kojeg je prošle godine obilježila rastava s kantautoricom Allison Moorer, sedmom (!) suprugom s kojom je bio u braku desetak godina.

Pjesme nabijene erotikom

Da bi napravio što bolji album Earle je okupio prateći sastav “The Dukes” te prošle jeseni u studijima “House of Blues” u Nashvilleu za šest dana snimio vrlo dobar album koji je odmah pobrao vrlo dobre ocjene kritike. Štoviše, da bi dodatno skrenuo pažnju na blues tradiciju Earl je album nazvao po istoimenoj pjesmi čuvenog blues gitariste Roberta Johnsona ponudivši kroz jedanaest novih pjesama na trenutke sirov i prljav, gotovo garažni blues rock, ali i dodire s country i bluegrass ozračjem, kao i trenutke akustične blues baladičnosti.

Čvrsti i punokrvni teksaški blues najčešće je tematski određen pjesmama o ljubavnoj (erotskoj) strasti što najavljuje već uvodna sirovim bluesom bogata »Baby, Baby, Baby (Baby)« kroz koju već inteligentnim stavljanjem (i ponavljanjem) glavnog pojma u zagradu jasno daje na znanje što mu je jedino na umu, a ta uronjenost u blues istaknuta čestim »upadima« usne hamonike nastavlja se i u drugoj pjesmi, temi »You’re the Best Lover That I Ever Had« u kojoj skretanje u akustičniji izraz ne znači i bijeg od bluesa kojeg uspješno čuvaju diskretne, ali dojmljive gitarističke solaže.

Najzanosnija od tih erotikom nabijenih pjesama nedvojbeno je »The Usual Time« koja starinskim Bo Didley/Rolling Stones ravnomjernim ritmom basa i bubnja tjera na ples, a gitaristički rifovi i solaže ukrašeni usnom harmonikom idealno oslikavaju ozračje pjesme koja govori o nestrpljenju ljubavnika koji u uobičajeno vrijeme, kasno u noć, stiže do svoje drage i drhti od želje za njom. Taj erotski naboj nešto se manje osjeti u neobičnoj »Baby’s Just Mean as Me« u kojoj The Dukes uspješno glume klasičan barski jazz sastav pri čemu se kao vokal ističe violinistica Eleanor Whitmore koja se kroz pjesmu »svađa« s Earlom nudeći klasičnu muško-žensku priču punu ljubavi i sukoba.

Bijeg iz okova

I dok za ljubavne pjesme oslonjene na tjelesno koristi blues, u pjesmama koje se stihovima dotiču njegovog sedmog razvoda braka Earle se okreće onom što ga je proslavilo, melodioznom alter country rocku s primjesama bluesa pri čemu je najbolja pjesma tog tematskog okvira sjajna »Better of Alone«, county blues po uzoru na sedamdesete, Stonese i Grama Parsonsa. Pjevno, plesno i s nizom dobrih gitarističkih solaža, mada distorzije i pojačani bas stalno čuče u pozadini, što svemu daje ton modernijih glazbenih vremena. Ova je pjesma odlična kombinacija glazbene prošlosti i sadašnjosti, a poruka je jasna iz samog naslova – bolje mi je biti sam!

Na tom je tragu, ali uz puno više optimizma »Ain’t Nobody’s Daddy Now«, veseli, raskuštrani i neobavezni country u kojem dominiraju vesele cajun violine koje slave bijeg iz okova veze (braka) i nude podnošljivo macho hvalisanje utemeljeno na blues i country tradiciji te vrste pjesama. Tu mušku slobodu na svoj način hvale i »Gamblin Blues« country akustična balada srednjeg tempa o starom kockaru koji se ne može riješiti te ovisnosti, kao i »Acquainted With the Wind«, bluegrass country himna lutalačkom načinu života odsvirana s puno violina i mandolina, poskočnim ritmom i povremenim a la Chuck Berry solažama.

Vrlo dobro, ali…

Direktnu počast bluesu kao inspiraciji Earle nudi najprije u »The Tennesse Kid«, gunđavom garažnom bluesu koji oživljava onu klasičnu priču o tome kako je Bob Johnson prodao dušu vragu za umijeće sviranja gitare, a najdirektnija posveta bluesu, kroz glazbu, pjevanje i tipični tzv. talking blues, je »King of the Blues«, završna pjesma albuma, teški južnjački blues s basom koji grmi dok Earl psuje, plače i stenje klasičnu ispovijed bluesera. U ovaj krug pjesama svakako valja ubrojiti i odličnu »Go Go Boots Are Back« koja zvukom preslikava hard rock rythm and blues Stonese sedamdesetih, a tekstom ismijava današnju pop scenu u kojoj je bitniji izgled od glazbe.

»Terraplane« je nedvojbeno vrlo dobar blues rock album, ali se ne može mjeriti s ponajboljim ostvarenjima Stevea Earla koji je sredinom osamdesetih briljantnim albumima »Guitar Town« i »Copperhead Road« približio country i rock, a devedesetih i početkom 21. stoljeća sjajnim albumima »I Feel Alright, »El Corazon«, »Jerusalem«, »The Revolution Starts Now« uspješno upozoravao na negativnosti američke politike. »Terraplane« je ponajprije osoban album koji zvukom vuče prema zabačenim cestama američkog Juga, tamo gdje se pije dobar whiskey i svira još bolji blues.

Komentari

komentara