Otkad je iskonska ludost i svojeglavost – u najpozitivnijem smislu te riječi – podcijenjen faktor u glazbi, planet zvan rock’n’roll sa svim svojim inačicama i podžanrovima je sve dosadnije mjesto.

 

Nesumnjivo, puno je toga već odsvirano, pa više rijetko što može istinski iznenaditi, ali previše toga danas u modernoj glazbi je proračunato do razine da su bendovi strogo kontrolirani projekti, odnosno poslovni poduhvati. Pa, i kad se doimlju ludo, ta ludost može biti tek dobro evaluirana PR zamisao. Australski The Avalanches ne pripadaju tom tipu benda, oni su 100 posto sigurno originalni čudaci/genijalci.

Čak 3500 sampleova

Samo dvije kratke crtice za potkrepu ove tvrdnje: njihov panegiricima dočekani prvijenac »Since I Left You« iz već poodavne 2000. godine nije bio izuzetan ni izuzetak po tome što je bio sačinjen isključivo od sampleova, već po tome što je sačinjen od čak 3500 sampleova. Taj nevjerojatni puzzle zvukova posložen u smislenu, melodičnu cjelinu smatrao se malim remek-djelom, a smatra se i danas. Druga je  crtica da su na novom albumu koji je upravo ugledao svjetlo dana, radili najmanje 10 godina. Monstruozno duge diskografske pauze su obično kontraproduktivne za jedan bend. Ili ostane zakopan u vremenu koje je nepovratno nestalo, ili pretjerana ambicioznost i bolesno inzistiranje na detaljima ubije moć objektivnog rasuđivanja pa ti albumi obično budu etiketirani kao pretenciozno smeće. Očekivanja su od The Avalanches kroz godine nakon prvijenca bila velika, ali pauza od 16 godina je toliko duga da se na kraju nije očekivalo ništa. Na opće iznenađenje, »Wildflower« je mali glazbeni trijumf, s određenim odmakom od prvijenca, ali po mnogočemu logičan njegov nastavak. Atmosfera je gotovo ista, sampleovi s davno zaboravljenih, točnije rečeno, nikad afirmiranih albuma psihodelije iz 60-ih godina su ponovno znalački ukomponirani u cjelinu jasne melodijske strukture plesnog ritma koji u življim dijelovima najviše podsjeća na Big beat iz slavnih dana Fatboy Slima.

 

Aura psihodelije

Novost je što su The Avalanches ovaj put (malobrojnije) sampleove nadogradili vlastitim snimljenim materijalom, instrumentalno i vokalno. U tri pjesme kao gostujući pjevač glas posuđuje Jonathan Donahue i pojačava  auru psihodelije, s obzirom da se i njegov matični bend Mercury Rev kreće sličnim soničnim pasažima, u ostatku pjesama pak, vokalne dionice određuju uglavnom manje razvikani hip-hop izvođači. I sve to skupa zvuči svježe, nadahnuto i nevjerojatno koherentno s obzirom na složenost »arhitekture« pjesama. Kao nešto sasvim unikatno na retro/moderan način, ali kad bi već išli tražiti asocijacije, nešto kao Beckov »Odelay« za 21. stoljeće ili kao da Beastie Boys u produkciji Phila Spectora sreću Beach Boys iz »Pet Sounds« faze. The Avalanches su nakon 16 godina uspjeli ponoviti ono što je malo tko očekivao: bazirati svoju glazbu na »posuđivanju« iz daleke prošlosti i zvučati kao budućnost.

Komentari

komentara