Za ljubitelje nježnijeg folk zvuka album »What a Terrible World, What a Beautiful World« američke grupe The Decemberists nedvojbeno je jedan od najljepših trenutaka prvog dijela ove godine.

Sedmi studijski album glazbenika iz Portlanda svakako spada u red onih koje treba čuti, posebno ako ste skloni nešto nježnijem folk zvuku, onom okrenutom baladama srednjeg tempa. Naime, baš takvu glazbu nudi gotovo svih 55 minuta ove ploče prepune zvukova akustičnih gitara, bendža, violina, usne harmonike, harmonike i svih ostalih instrumenata koje čine klasičnu podlogu folk rock skupine.

Grupa album objavljuje četiri godine nakon dobro prihvaćenog i hvaljenog »The King is Dead«, a ta je stanka donijela bitne promjene. Naime, iako je njihov pristup glazbi uvijek bio utemeljen na poštivanju folk rock obrazaca, ipak su na prethodnim albumima bili znatno više usmjereni ka indie zvuku koristeći često konceptualni pristup albumima i stvarajući glazbu koja se iz folka kretala poprilično duboko u područja prog rocka, americane, alter country zvuka i sličnih indie rukavaca. Sad je to sve skupa puno blaže, pitkije i radiofoničnije što će, vjerojatno, izazvati ljutnju nekih njihovih slušatelja, ali će istodobno donijeti i novu publiku.

Temeljni razlog skretanja ka pitkijem zvuku vjerojatno je i činjenica da su zašli u godine kad bunt više i nije tako lagan. a sigurno je i vrlo bitno da se pjevač, gitarist i tekstipisac – pokretačka snaga grupe Colin Meloy – oženio i dobio dvoje djece. Vrijeme je, čini se, za smirenje i to im, sudeći po ovom albumu, ide vrlo dobro

Da je vrijeme za promjene i da znaju kako to možda njihova publika neće rado prihvatiti vide se već iz uvodne »The Singer Addresses His Audience« u kojoj se, kako i sam naslov kaže, obraćaju svojoj publici uz poruku da su se morali promijeniti (We had to change some) a o toj promjeni govori i vrlo dobra »Anti-Summersong« koju su izgradili oko jedne od svojih kultnih pjesama, skladbe »Summersong« s albuma »The Crane Wife« te novim naslovom, zvukom i tekstom prenijeli svojim obožavateljima na inteligentan način poruku kako se sve u životu, pa i njihova glazba, mijenja. No, to ipak ne znaći da su se baš u potpunosti promijenili.

Zaljubljenici u njihov dosadašnji zvuk i način rada itekako će biti zadovoljni starinskim folk zvukom i pričama ispričanim u skladbama kao što su »Cavalry Captain« i »Better not Wake the Baby«, a još će ih više oduševiti prave nekadašnje The Decemberists pjesme kakve su dojmljiva »Carolina Low« s pričom o mladiću koji iz brda Caroline silazi u drugu kulturu i civlizaciju te po temi joj slična moćna balada »Till the Water Is All Long Gone«

No, od ovih njima ranije dragih povijesnih tema, događaja i likova (američki građanski rat, narodne japanske priče, književno nasljeđe bajki, irska mitologija) Meloy i društvo u svim ostalim pjesmama bježe pri čemu je najdojmljivija sjajna »12-17-12« iz koje je preuzet i naslov albuma, a riječ je o citatu predsjednika SAD-a Baracka Obame iz govora kojeg je održao povodom tragične pucnjave u osnovnoj školi Sandy Hook koja se dogodila 14. prosinca 2012. godine u gradiću Newtown (Connecticut) kad je dvadesetogodišnji Adam Lanza pobio dvadesetoro djece i šest odraslih osoba, a prije toga i vlastitu majku. Ne opisujući događaj direktno, ali se očigledno na njega referirajući kroz citat Obame, The Decemberists stvaraju odličnu pjesmu koja je ne samo kritika američkog društva, već i religije s onim vječnim pitanjem Bogu koje glasi – zašto si to dopustio. Glazbeno, to je »čisty Dylan« – samo što Meloy bolje pjeva.

Najveći pak otklon od dosadašnjeg indie zvuka, ujedno vjerojatno i najviše ljutnje kod onih njihovih ortodoksnijih pristalica, izazvat će dva aktualna singla – »The Wrong Year« i »Make You Better« idealne su za radijske programe, pjevne, melodiozne i hitoidne pri čemu je »Make You Better« s porukom kako je treba jer ga čini boljim i sjajnim pratećim vokalima Kelly Hogan i Rachel Flotard savršena pop folk rock pjesma.

Nije daleko od ovih pjesama i uhu također vrlo ugodna »Mistral«, kao i završna »A Beggining Song«, a pravi mali biser je odlična aler country balada »Lake Song« u kojoj uz nekadašnji zvuk nude za njih netipičnu osobnu liriku, točnije Meloy pjeva o svojoj davnoj teen ljubavi iz doba kad je imao sedamnaest godina. Kad svemu ovome dodamo i u stilu pitkog rocka šezdesetih sagrađenu »Easy Come, Easy Go« te otkačenu »Philomena« koja se duhovito pograva s tematikom oralnog seksa, onda dobivamo slušljivu cjelinu koja čini nedvojbeno jedan od boljih trenutaka u 14 godina dugoj karijeri ovih oregonskih (alter) folk rockera koji su nježniji i jednostavniji no ikada ranije pa je i stoga »What a Terrible World, What a Beautiful World« idealan album za večeri uz gitaru, negdje uz obalu rijeke ili mora.

 

Komentari

komentara