Kad su početkom 1971. godine u Los Angelesu snimali svoj šesti studijski album nazvan »L.A. Woman«, Jim Morrison i njegovi The Doors nisu ni slutili da je taj album njihova labuđa pjesma, posljednji zajednički rad najkarizmatičnijeg rock pjevača i njegovog sastava.

Istina, sve što je prethodilo snimanju djelovalo je prilično zabrinjavajuće. Naime, zbog incidenta na nizu koncerata The Doors su postali pomalo ozloglašena grupa koju pristojne radio postaje nisu željele puštati u svojim programima. S druge strane Morrison je sve češće isticao kako želi otići iz grupe i graditi vlastitu karijeru i to ne samo pjevača, već i pjesnika i glumca. Uz sve to prethodni album »Morisson Hotel« nije prošao baš najbolje, a nisu bili zadovoljni ni potezima svoje diskografske kuće koja je bez njihova znanja objavila album velikih hitova nazvan »13«. Svemu ovome svakako treba dodati i činjenicu da ih i prije no što su ozbiljno počeli snimati nove pjesme napustio dugogodišnji producent Paul A. Rotchild razočaran po njegovom mišljenju prevelikim približavanjem pop zvuku u nekima od novih pjesama. No, baš u toj kaotičnoj stvarnosti članovi grupe našli su dovoljno motiva da naprave jedan od svojih ponajboljih albuma!

Prve verzije klasika

 

Album se počeo »rađati« u studenom 1970. godine kad su u Sunset Sound studijima u Los Angelesu snimili prve verzije tri kasnija velika hita – »L.A. Woman«, »Riders on the Storm« i »Love Her Madly«. Pojednostavljeni i čvršći zvuk, udaljen od bogatih orkestracija i prevlasti orgulja kao na prvim albumima grupe, bio je nešto novo i puno bliže njihovim žestokim koncertnim nastupima. To im se dopalo pa su u tom stilu i nastavili, a najveći broj konačnih verzija koje su potom malo dorađene za miks pultom snimili su u prostoru nazvanom The Doors’ Workshop smještenom u jednoj zgradi na Santa Monica Boulevardu i to u vrlo opuštenoj atmosferi što se i osjeti na glazbi koja je poletna, brza i energična. Za svega šest dana na osmerokanalni snimač snimili su cijeli album koji ima sirov, gotovo live zvuk čime su i ostvarili svoju želju povratka korijenima, odnosno veličanja bluesa i blues rocka. Konačan oblik album je dobio nakon miksanja u Poppy studijima tijekom veljače i ožujka 1971. godine, a zanimljivo je da su pri snimanju sudjelovali i Jerry Scheff, basist Elvisa Presleya te ritam gitarist Marc Benno, mada je za spontani i sirovi zvuk najzaslužniji izostanak inače pefekcionizmu sklonog producenta Rotchilda: »Uživali smo u radu i puno se zabavljali jer je »narednik« otišao«, izjavio je godinama kasnije gitarist Robby Krieger.

Jam sessioni

S obzirom na taj krajnje spontani i slobodni način snimanja i glazba i tekst za deset novih pjesama često su nastajale »iz prve«, a glazba je stvarana kroz tzv. jam sessione ili pak uživo o čemu najbolje svjedoči sedam minuta duga naslovna pjesma koju su praktično snimili uživo bez nekih posebnih dodataka. Naziv »L.A. Woman« ploča je dobila nakon što su, snimivši sve pjesme, shvatili da većina pjesama govori o Los Angelesu i životu u tom velikom gradu kojim je Morrison bo istodobno i opijen i zgrožen što se i osjeti kroz stihove pjesama koji čas slave taj grad, čas ističu žudnju i potrebu da se iz njega pobjegne. Naravno, dio pjesama je i ljubavne tematike, a s glazbene strane vrlo su uspješno dovršili svoje približavanje bluesu i blues rocku započeto na prethodnom albumu »Morrison Hotel«. Uz prevladavajući blues lako je uočiti tipičnu pitku The Doors psihodeliju, elemente soula i jazza, ali i više no ranije popa što im je itekako dobro došlo za novi uspon na top ljestvicama slušanosti i prodaje. »L.A. Woman« objavljen je 19. travnja 1971. godine i u prvom tjednu ide do devetog mjesta u SAD-u te 28-og u Engleskoj, a zanimanje za njega traje dugo te posebno raste tri mjeseca kasnije nakon tragične Morrisonove smrti, da bi krajem te 1971. godine album često svrstavan u ponajbolje LP ploče objavljene te godine.

Za uvodnu pjesmu Morrison i društvo odabiru za njih netipičan funky pa uz pomalo a la James Brown ritam kojeg stvaraju i gitara i orgulje (a preuzela ga je kasnije grupa Lips Inc u svom hitu »Funky Town«) Morrison pjeva o prevrtljivcu koji uvijek zna kako doći do novca. Na taj rasplesani uvod idealno se nastavlja »Love Her Madly«, najhitoidnija pjesma albuma, pjesma zbog koje je navodno producent Paul A. Rotchild prekinuo suradnju s grupom rekavši kako je to čista »koktel glazba« koja predstavlja korak natrag u radu grupe. Elemenata za takav stav definitivno ima jer je »Love Her Medley« klasična slatkasta pop pjesma pitkog ritma, pamtljivog refrena i pozitivnog ugođaja koju je Robby Krieger napisao kao posvetu svojoj supruzi Lynn. No, taj slatkasti zvuk bitno se mijenja u pravom čvrstom bluesu »Been Down So Long« u kojem Morrison kroz tekst uspješno kombinira osjećaje robijaša koji je jako dugo u zatvoru s osjećajima godinama zanemarenog ljubavnika. Nakon tog žestokog starinskog čvrstog bluesa slijedi sjajna nježna klasičnim blues potezima praćena »Cars Hiss by My Window« koju je Morrison napisao još u doba života uz Venice Beach pa uspijeva kroz nju iznjeti vrlo dojmljiv opis omamljenosti nakon korištenja droge ili alkohola. On i djevojka bude se i čuju kako auti klize kraj njihova prozora poput valova koji šume s nedalekog oceana. Sve je usporeno, mirno i ugodno u ovoj snenoj blues baladi nakon koje kreće 7. 49 duga naslovna praktično live izvedena »L.A. Woman« posvećena djevojkama i ženama tog grada i prepuna, pogotovo u svom drugom dijelu erotskog naboja kad Morrison koristi svoju čuvenu frazu o Mr. Mojo Raisin ponavljajući ekstatično riječi koja na simbolički način govore o erekciji.

Latino ritmovi

Drugu stanu ploče otvara latino glazbi okrenuta »L’America« s nizom psihodeličnih slika o čovjeku koji putuje Amerikom i mijenja bisere za zlato nailazeći na neprijateljvo kod mušklaraca i naklonost kod žena. Pjesma je pisana za čuveni Antonionijev film »Zabriskie Point«, ali se, na žalost, nije u njemu i pojavila. Sličnu količinu psihodelije i fragmentarne poezije nudi i baladična »Hyacinth House« nedvobeno posvećena otuđenosti, osamljenosti i egoizmu. »Crawling King Snake«, utemeljen na glazbi i stihovima Johna Lee Hookera fantazmagorična je i puna halucinacija pjesma u kojoj Morrison spaja svoju liriku o gušterima i ljudskoj podsvijesti da bi u pažnje vrijednoj »The WASP (Texas Radio and the Big Beat)« kroz priču o tom radiju oživio sjećanja na djetinjstvo kad je i zavolio blues i rock. Kraj albuma donosi epsku »Riders on the Storm« koja je snenom atmosferom u kojoj ima ambijentalne glazbe i psihodelije stekla status jedne od kultnih pjesama, a motive za pomalo prijeteće raspoloženje Krieger je našao u čuvenoj Cashovoj »Ghost Riders in the Sky«, dok su nabacani stihovi i pjesničke slike utemeljeni na eksperimentalnom filmu »HWY« kojeg je 1969. godine Morrison snimio sa Frankom Lisciandrom.

Četrdeset i osam minuta glazbe s »L.A. Woman« možda je te 1971. godine u početku i razočaralo ortodoksne The Doors fanove naviknute na nježniju, produhovljeniju i kompleksniju glazbu, ali je svakako oduševilo sve ljubitelje rocka i njihovih koncerata jer je bolje od ijedne ranije ploče donosilo energiju i snagu Morrisona i Doorsa kao koncertnih izvođača. »L.A. Woman« i danas je jaka, dojmljiva blues rock ploča, album koji odlično spaja blues i prepoznatljivi psihodelični The Doors zvuk. Tri mjeseca nakon objavljivanja albuma, točnije 3. srpnja 1971.godine, Morrison je pronađen mrtav u hotelskoj sobi u Parizu pa je tako »L,A. Woman« postao njegov svojevrsni nadgrobni spomenik.

Komentari

komentara