Od čovjeka kojeg već skoro 30 godina prati glas nepopravljivog narkomana i benda koji je posljednji autorski album izdao prije 13 godina ne očekujete mnogo. Očekujete tek toliko da nostalgija za glazbom kad ste bili manje ili više mladi ne završi koncertnim fijaskom i otužnim pokušajem da se prizovu neka dobra stara vremena.

Desi se često takav epilog s bendovima koji su odavno premašili svoj zenit i smisao postojanja, no jučerašnji nastup Evana Danda, odnosno The Lemonheadsa premašio je sva očekivanja četristotinjak okupljenih fanova u zagrebačkoj Tvornici kulture.

Nema sumnje, Evan Dando je loša reklama za sve protivnike droge. On je na vrhuncu svoje slave početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kad se Lemonheadsima potrefilo sa sjajnom obradom Simon And Garfunkel standarda „Mrs. Robinson“, bio nešto poput Keitha Richardsa dvadeset godina prije;  stavljao je u sebe sve što je dizalo i spuštalo, napose heroin.

Lemonheads / Foto T. Ivka

I u intervjuima nije preskakao tu temu, govorio je ono što je mislio, da bez droga ne bi bilo njegove kreativnosti. Život na rubu dosegao je vrhunac tamo negdje 1993. kad su ljudi iz diskografske kuće požurivali producenta da privede kraju snimanje albuma „Come On Feel The Lemonheads“, jer su bili uvjereni da je na putu da se na nebu pridruži članovima slavnog Kluba 27.

No, 26 godina kasnije, Dando nije samo živ, već na pozornici izgleda kao da je bio zamrznut u škrinji posljednjih četvrt stoljeća. Onako visok skoro dva metra, šlank, plećat, kosat, bistar i dobro raspoložen, Dando s 52 na leđima izgleda bolje od većine onih što u životu nisu probali ništa jače od soka od naranče.

Lemonheads / Foto T. Ivka

Još važnije, koncert nije bio puko odrađivanje zahtjevnog seta od skoro 30 pjesama. U finoj kombinaciji općih mjesta Lemonheads diskografije (Hospital, Down About It, Great Big No, It’s A Shame About Ray, My Drug Buddy, Big Gay Heart, Into your Arms…), i manje poznatih poslastica za hard core obožavatelje, Dando je držao ritam u Ramones stilu, bez pauze. Očito ne baš dobro uvježbani  prateći dvojac mladaca na bubnjevima i basu jedva je pratio njegov tempo.

Lemonheads / Foto T. Ivka

Evan Dando je bio jedan od najtalentiranijih autora svoje generacije i  bogate bostonske scene koja je iznjedrila neke od najvažnijih imena alternativnog rocka s kraja 80-ih, spomenimo samo Pixies, Buffalo Tom i Dinosaur Jr.

voluirao brzo od svojih punk korijena do sofisticiranog kantautorstva koje u sebi inkorporira mnogo utjecaja, od Beatlesa i Simona i Garfunkela, do alt country pionira Grahama Parsonsa.  I sve se to sinoć čulo u Tvornici; zavodljive melodije praćene Dandovim toplim glasom, ponekad začinjeni tmastim gitarskim rifom, ponekad popraćeni tek akustičnom gitarom. The Lemonheads su uspjeli postići atmosferu koja nema opori okus pokušaja rekreiranja vlastitih boljih dana.

Lemonheads / Foto T. Ivka

Bilo je vidljivo kako je Dando emotivno involviran i uživa u izvođenju vlastite set liste koja se bitno mijenja od koncerta do koncerta gustog kalendara ovogodišnje europske turneje.

A kad uživa izvođač, uživa u publika. U njoj je bilo i ponešto poznatih faca, od „kurikularnog“ Borisa Jokića do kantautorice Lovely Quinces u prvom redu s kojom je Dando, čini se, izmijenio i nešto šeretskih pogleda. I više to gotovo ne treba ponavljati, u publici je bilo malo nekih novih klinaca, većinom ekipa koja je odrastala s glazbom The Lemonheadsa. Šteta.

Bio je to savršeno nevažni i savršeno dobro ugođeni koncert.

Komentari

komentara