Ostvare li se »prijetnje« Liama Howletta, tekstopisca i klavijaturista grupe The Prodigy, »The Day Is My Enemy« njihov ove godine objavljeni album mogao bi postati i njihov – posljednji album.

Na svu sreću Howlett i ekipa ovu odluku nisu donijeli jer im se više ne radi zajedno, već baš zato što žele – raditi više! Paradoks je u tome što Prodigy žele objavljivati daleko češće no što im to dozvoljava njihov ritam objavljivanja albuma, a pojačava ga činjenica da su za to krivi sami jer im nitko ne brani da umjesto svakih četiri-pet godina, kako to sada rade, albume objavljuju svake godine.

Uz to na ideju o prestanku rada na albumima utječu i suvremena diskografska kretanja iz kojih je jasno da je album kao oblik glazbenog iskaza u krizi pa se sve veći broj autora i grupa odlučuje za objavljivanje EP-ija, mini CD-a ili čak i po »pola« albuma kao naša pjevačica Lovely Quinces, a oni koji ostaju vjerni obliku albuma, sve se češće okreću konceptualnim albumima (Foo Fighters, Muse, Neil Young…) jer tek kao cjelina koja govori o određenoj temi album danas ima smisla.

Nasilje kao tema

»The Day is My Enemy« nije konceptualni album, mada većina pjesama zajednički nazivnik ima u temi nasilja što je priznao i Howlett rekavši kako je »nasilje riječ koja se često pojavljuje kad je riječ o pjesmama s ovog albuma«. Njegove riječi potvrđuje ne samo energični, agresivni i čvrsto electro rock rave zvuk, već i minimalistički tekstovi pjesama kod kojih je već i iz naslova moguće iščitati agresivnost: »Nasty«, »Destroy«, »Wild Frontiere«, Rhythm Bomb«, »Get Your Fight On« ili »Wall of Death«, a agresivno djeluju čak i one koje tu notu nasilja ne nose uočljivo u naslovu – »Roadblox«, »The Day is My Enemy«, »Rebel Radio«, »Beyond the Deathray« ili Rok-Weiler«.

Naravno, sve skupa potvrdu dobiva i kad pjesme »krenu« pri čemu su The Prodigy, što je za njih tipično, uglavnom vrlo škrti sa stihovima pri čemu je za ovaj album najtipičnija takva pjesma »Destroy« kojoj je naslov ujedno i jedna jedina riječ u cijeloj pjesmi. Različitu skalu agresivnosti rječju i glazbom nude i u »The Day is My Enemy« u kojoj tvrdnjom kako im je dan neprijatelj, a noć prijatelj sugeriraju divlju zabavu i slične noćne aktivnosti.

»Nasty« je utemeljena na maničnom ponavljanju pojmova sirovo, prljavo, ružno, gadno, odvratno, »Wild Frontier« govori o divljim granicama na kojima se osjeća opasnost i gdje susrećeš svoje strahove, »Rok-Weiler« je pripreme za ludu i agresivnu noćnu zabavu uz rave glazbu, u »Rhythm Bomb« uz pomoć Flux Paviliona pjevaju o tome kako im treba ritam bomba da podigne raspoloženje i pokrene tijelo, »Roadblox« nudi sliku ludih noćnih vožnji i probijanja cestovnih (policijskih?) barikada, »Get Your Fight On« je poziv da se krene u borbu, a završna »Wall of Death« žestoki je završetak albuma s tekstom koji i nema nekog smisla, ali kroz stihove poput »Fuck this and fuck the cash, Fuck you and your heart attack« jasno određuje temeljni emocionalni osjećaj albuma – gnjev.

Stick u džepu

U ovu skupinu agresivnih svakako treba svrstati i temu koja naslovom na to ne upućuje. Naime, »Ibiza« asocira na more i zabavu, ali u Prodigy verziji vrlo je uspješna kritika kulture superstar DJ-a. Pjesma u čijoj im izvedbi pomažu Sleaford Mods nastala je nakon jednog boravka grupe na Ibizi kad su ostali šokirani činjenicom za DJ zvijezde na nastup dođu sa stickom u džepu na kojem je izmiksani materijal, uključe ga u računalo i – glume zvijezdu.

To nije glazba jer u njoj nema kreacije, tvrde Prodigy koji kroz stihove »Plug it in, pre-mixed, all bought it – It’s all about the gear…« jasno kažu kako je tu u pitanju tehnika (strojevi), a ne kreacija (glazbenik). Od preostalih pjesama »Rebel Radio« i »Medicine« zanimljive su zbog korištenja orijentalne glazbe, »Beyond the Deathray« je instrumental, nešto sporiji u odnosu na ostale pjesme, a »Inivisible Sun« možda će razočarati najvjernije fanove jer je pjesma jako blizu klasičnog elektro popa i unatoč uočljivim rock gitarama i pomalo vestern atmosferi pogodnija je za radijske programe no za tipične The Prodigy rave rasturačine.

S glazbenog stajališta nekih bitnijih promjena nema što znači da The Prodigy i dalje zaslužuju nadimak kumova ravea.

Kumovi ravea

Većina pjesama utemeljena je na čvrstom electro dance izrazu koji je zbog ritmičnosti, agresivnosti, korištenja gitara ili vrlo dobre glume gitara elektrozvukovima te svakako punkerskog načina pjevanja Keitha Flinta, blizak i poklonicima čvrstog rocka. Po časopisu Kerrang, koji ih je nagradio s ocjenom 10 od mogućih 10, »The Day Is My Enemy« je najgnjevniji album dosadašnjeg dijela godine, a za NME najbolji rad grupe još od kultnog »Fat of the Land« iz 1997. godine. Slično misli i njima vrlo vjerna i brojna publika zbog koje je album, kao i prethodnih pet, završio na prvom mjestu britanske top ljestvice.

Njihovi brojni obožavatelji uživat će u 56 minuta standardnog te dodatnih 14 minuta deluxe izdanja. Onima koji im baš i nisu skloni i pola od toga bit će previše. No, da su Howlett i ekipa još jednom razdrmali plesni podij, nimalo nije dvojbeno. Rave on!

Komentari

komentara