Još prije četiri godina članovi londonske indie rock grupe The Vaccines nakon iznimno uspješnog debija s albumom “What Did You Expect from the Vaccines?” koji je došao do broja jedan britanske top ljestvice i bio najprodavaniji debi album te godine pojasnili su glazbenoj kritici kako na njih utječe puno toga – od rock and rolla pedesetih preko američkog hardcora osamdesetih pa sve do dobre pop glazbe.

S obzirom da su na tom albumu bili dosta žestoki (opravdano su ih uspoređivali s Ramonesima i škotskom indie rock grupom Jesus and Mary Chain) ta njihova tvrdnja baš i nije djelovala odviše uvjerljivo, ali zato djeluje točno nakon nedavno objavljenog njihovog trećeg albuma, ploče “English Graffiti” koja u 11 novih pjesama nudi žanrove i stilove koji najčešće baš i ne idu jedni uz druge – punk pop i novi val s jedne, ali i synth pop te klasični pop s druge strane.

No, na uspjeh kod publike to se za sada nije bitnije odrazilo jer je album u Engleskoj stigao do drugog mjesta najprodavanijih albuma. Istina, spomenuti debi, kao i njihov drugi album “Come of Age” iz 2012. godine, bez problema su došli do prvog mjesta pa je ipak moguće da je ovaj album – korak natrag, pogotovo za njihove vjerne poklonike.

Promjenu u stilu i prije objavljivanja albuma najavio je vođa grupe, pjevač, gitarist i tekstopisac Justin Hayward-Young koji je u razgovoru za NME naglasio kako želi napraviti ploču koja će biti važna za 2015. godinu i zvučati kao da je snimljena u 2015. godini.

Ta je najava davala do znanja da odustaju od svog klasičnog post punk i garage rock izraza, a još je više to nagovještavao izbor producenata – Dave Fridmann poznat je po radu s The Flaming Lips, a Cole M. Greif-Neill s Beckom. I dok je Fridmann osigurao onu potrebnu notu rock agresivnosti, Greif-Neill bio je zadužen za suvremeniji zvuk, a konačan rezultat je zanimljiv album koji “skače” iz jednog povijesnog rock razdoblja u drugo te miješa stilove i izraze u tolikoj mjeri da ga oni tradicionalniji slušatelji teško mogu prihvatiti u cijelosti, a čistokrvni rockeri vjerojatno će se naljutiti stoga što rame uz rame idu čvrsti punk pop “Handsome” i synth pop “Minimal Affection”.

S druge strane takvo miješanje svega i svačega tipično je za mlađe rock slušatelje kojima će se ovi engleski grafiti vjerojatno više dopasti.

Adut za mlađu publiku svakako su i tekstovi uglavnom okrenuti ljubavi pri čemu je očigledno da Hayward-Young trenutačno baš i nema sreće u ljubavi jer piše ili o mukama rastanka (“Denial”, “Maybe I Colud Hold You”) ili o čežnji (“”Want You So Bad”, “Give Me A Sign”) pri čemu je najuspješniji u pažnje vrijednoij “Dream Lover” gdje opisuje kako kući prati djevojku, a mašta o tome da bude s drugom.

Da sve ne bude samo u tom pomalo cmizdravom “ona me ne voli” stilu zaslužne su odlična “Handsome” koja ironično i cinično govori o imperativu ljepote koji vlada u današnjem svijetu, zanimljiva” Minimal Affection” koja dobro opisuje osamljenost i izoliranost kao dominantan osjećaj čovjeka 21. stoljeća -.

“Anyone, anyone, anyone, anyone, anyone? Is there anyone there?”, pita se Hayward-Young koji i u pjesmi “Radio Bikini” kroz naizgled stihove o ljetnim užicima kritizira nuklearne pokuse na otoku Bikini.

Ljubitelji dosadašnjeg rada grupe The Vaccines na svoje će doći u tri pjesme – “Handsome” je pravi ljetni punk pop hit zaraznog refrena i ritma, vrlo joj je slična novovalne energije puna “20-20”, a “Radio Bikini” pitki je surf rock pop punk i daje odgovor kako bi, možda, zvučali Beach Boysi kad bi danas bili mladi. Rock snagu u sebi nosi i čvrsta “Dream Lover” s puno dobrih gitarističkih rafal solaža, a idealne za arena rock trenutke su “Want You So Bad” i “Give Me A Sign” koje sa svojim uspješnim izmjenama akustičnih i bržih rock dijelova idealno odgovaraju zbornom pjevanju u velikiim dvoranama ili na stadionima, dok su “(All Afternoone) In Love” i “Maybe I Could Hold You” sasvim dobre balade koje dobro mogu funkcionirati i u klupskom prostoru i na velikom koncertu.

Naravno, sukladno želji da zvuče što modernije The Vaccines u spomenutim baladama, pa čak i u arena rocku okrenutim pjesmama, koriste i podosta suvremenih elektro elemenata koji pak prevladavaju gotovo u potpunosti u na synth pop osamdesetih oslonjene “Minimal Affection” i “Denial”, a u taj krug treba svsrati i završni, pomalo i nepotrebni instrumental “Undercover”. Štoviše, puno bi bolje bilo da su umjesto te pjesme na standardno izdanje stavili naslovnu temu, odličnu akustičnu “English Graffiti” (opet ljubavna!) koja bi pojačala vrijednost standardnog izdanja albuma.

Nedvojbeno, Justin Hayward-Young uspio je u nakani pravljenja albuma koji će zvučati suvremeno i koji će odraziti glazbeni duh 2015. godine. Hoće li to biti dovoljno da se ove ploče sjećamo i za desetak godina, vidjet ćemo. U svakom slučaju “Handsome” će biti na svakom CD-u naj hitova ljeta 2015. godine. Već i to je puno.

 

Komentari

komentara