Večeras smo Josie i ja ostavili trag za Prijatelja u Dallasovom izlogu u Vrkićevoj…. Neka bude naš Heroj Ulice, bar za jedan dan, bar za jedan tren. Njegov rođendanski. Jednostavno, tako smo osjećali.

Bio je dragim i velikim Prijateljem, iskrenim Dobrim Duhom Dallas shopa od osnutka. Dolazio je često, gotovo nakon svakog radijskog seta. Zajedno smo bili na nebrojenim koncertima. Govorili smo o glazbi, slušali smo glazbu, smijali smo se glazbom. U izlogu crvena, crna i bijela. Ništa veliko, ništa epski, tek fotografija, ime, prezime i datum… 25. veljače 1969. Nekoliko LP ploča, CD-a i Bowijev plakat što nam ga je donio s koncerta u Londonu…


Prijatelj s velikim »P« je Ivica Vrkić, cijenjeni novinar, voditelj i glazbeni urednik HRT – Radio Rijeke koji je iznenada preminuo tek nekoliko dana prije 50. rođendana. Josie je Jovanka Bukvić Josie, voditeljica riječkog Dallas Music Shopa, a autor posta na Facebooku je prof.dr.sc. Saša Ostojić s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, riječki DJ i prije svega zaljubljenik u glazbu. Josie i Ostojić jučer su u čast prijatelja Splitskoj ulici u kojoj se nalazi riječki Dallas Music Shop na jedan dan nadjenuli ime Vrkićeva ulica, a kultni izlog omiljene riječke prodavaonice glazbe u potpunosti posvetili – Prijatelju Vrkiću. I neće tome biti samo ove godine, njihova je želja da Splitska svake godine na Ivičin rođendan 25. veljače na jedan dan postane – Vrkićeva ulica. Toliko je značio ne samo njima, već cijeloj riječkoj glazbenoj sceni, cijelom gradu.
– Pod ovim Svodom gdje samo jednom se živi, postoje obični Mali Ljudi toliko normalni i dobri, da i ne marimo za njih. Ivica Vrkić, novinar, voditelj, glazbeni urednik Radio Rijeke i dugogodišnji član HGU, prije svega dobar čovjek i prijatelj, iznenada je otputovao u neznane daljine. Radijska legenda toplog glasa s mnogo stila, glazbeni znalac i veliki prijatelj riječke glazbene scene, iza sebe je ostavio Tišinu. U ponedjeljak 25. veljačinog, Dječak kojeg više nema, bio bi 50 godišnji Čovjek.

Onaj Čovjek, od posebne sorte drukčijih, vrijednih Ljudi. Onih za koje smo navikli da su nam uvijek dostupni, nasmijani, suradljivi, da su i rame i riječ, utjeha i ruka što nosi na dlanu. Oni nas nikada ne povrijede, uveseljevajući nas šalama o sebi. Oni uglavnom šute i ponizno se osmjehuju rješavajući naše problemske križaljke. Ni kada odjednom i neočekivano ‘otputuju’ u Zvjezdane svjetove, mi ne mislimo o njima, već o sebi. Ne razmišljamo o njihovim strahovima i tuzi. Njihovim preteškim preprekama i gorkim izborima. Njihovom odlukom da nas ne opterećuju, ničim. Prebiremo egoistično po svim njihovim iskrenim pitanjima koja nas nisu zanimala, našim neizgovorenim riječima, odgovorima koje smo nezainteresirano arhivirali bez želje za novim pitanjima… Pretražujemo posesivno arhive razloga njihova odlaska bez upozorenja, ne razmišljajući da su oni skriveni u svakom trenutku naših površnih života. Oni su prerano izgorjeli upravo zato da nama pomognu da postanemo bolji. To ne znači da ćemo se ikada znati nositi s gubicima, ali podrazumijeva izbor ljubavi i suradnje. I konačno prihvaćanje da postoje Oni dobri, koji nisu imali izbor za razliku od nas.
Naposlijetku, njegov snimljeni glas koji najavljuje, onaj u riječkim radio jingleovima, punit će čuvstvo nedostajanja tek na obrubu. A središnju prazninu, onu duboko urezanu u sve nas, ispunjavat će svatko od nas koji su ga poznavali prisjećajući se prijateljstva, razgovora, šutnje i dobrih vibracija u njegovu skrivenu Životu…, cijeli je Ostojićev Facebook post kojeg potpisuje zajedno s Josie, a koji završava s: »’As you like it’, kako bi nam govorio Ivica«.

Komentari

komentara