Najavljući novi, sada već hit album »For Crying Out Loud«, Serge Pizzorno, gitarist i tekstopisac britanskog rock sastava Kasabian, rekao je kako mu je želja bila stvoriti glazbu kojom će spasiti gitare od pada u ponor.

Pri tom je, naravno, mislio na činjenicu da je gitara u suvremenoj rock glazbi sve manje zastupljena. Ta je izjava indikativna jer dolazi od pripadnika srednje generacije rock glazbenika (Pizzorno je rođen 15. prosinca 1980. godine) koji su očigledno svijesni činjenice da je gitara – dugo godina temeljni, slobodno možemo reći i kultni, instrument rock glazbe – u ozbiljnoj opasnosti gubljenja svog značaja. Nažalost, potvrđuju to i podaci o broju prodanih primjeraka gitara kod najvećih i najpoznatijih svjetskih proizvođača gitara.

Minusi Gibson i Fender

Tako je, kako piše Washington Post, u posljednjoj dekadi prodaja gitara pala s prosječnih 1,5 milijuna na tek nešto više od milijuna primjeraka, a dvije najveće i svjetski najpoznatije kompanije – Gibson i Fender – posluju sa sve većim minusom, dok se manje poznata PRS Guitars okrenula proizvodnji i prodaji jeftinijih gitara. Nadalje, Guitar Center, veliki američki lanac za iznajmljivanje i prodaju gitara, u ogromnom dugu je od 1,6 milijardi dolara, a internetski iznajmljivač Sweetwater.com nudi mogućnost iznajmljivanja vrlo kvalitetne Fender gitare po cijeni od – 8 dolara mjesečno! Dodamo li ovim negativnim brojčanim pokazateljima i činjenicu da je 2010. godine prvi put od ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća prodaja akustičnih gitara bila veća od prodaje električnih, onda je jasno da se događaju krupne promjene.

Ah, taj Dylan

No, koliko god te promjene bile velike one su, kao i veliki dio zbivanja u povijesti rock glazbe, posljedica razvoja tehnologije i na jedan su način logične. Uostalom, i sama električna gitara nastala je »elektrifikacijom« obične akustične gitare, a taj iskorak iz nježnog i ugodnog zvuka koji je trajao stoljećima u električnu agresivnost i žestinu pojačanu bezbrojnim decibelima najdramatičniji je bio u karijeri Boba Dylana čiji je prelazak s akustične na električnu gitaru davne 1966. godine izazvao prve velike skandale i proteste u svijetu ljubitelja folk glazbe.
Bob Dylan
Koliko je tehnika i tehnologija važna potvrdili su iste godine dečki iz grupe Beach Boys albumom »Pet Sounds« te godinu dana kasnije Beatlesi pločom »Sgt. Peppers Lonely Hearst Club Band«. Oba su ta albuma koja se – iako ni slučajni ne nude pregršt hitova poput ostalih LP-ija ovih grupa – stekla kult status i smatra ih se možda i najznačajnijim pločama rock glazbe zbog toga što su ukazala na iznimne mogućnosti kreacije vezane uz rad sa studijskom tehnikom. Od trenutka nastanka tih albuma iznimno važno postalo je ne samo znati svirati i imati dobru pjesmu, već i umijeće što zanimljivijeg i kreatovnijeg predstaviljanja svoje glazbe je postojećom tehnologijom. Zbog toga je uslijedio uočljiv razvoj svega što prati tehniku snimanja u studiju koja je već početkom osamdesetih tako napredovala da se dobra snimka mogla napraviti uz kvalitetan kazetofon što je najbolje potvrdio Bruce Springsteen koji 1982. godine u svojoj sobi na Tascam Portastudio 144, četverokanalnom kazetofonu, samo uz gitaru i usnu harmoniku, snimio desetak pjesama koje planira obraditi s E Street Bandom i od njih napraviti novi album. No, nakon nekoliko proba svima postaje jasno da je to što je Boss snimio sam na kazetofon, bolje od ičega što radi s bandom pa te njegove snimke na Tascam Portastudio 144 izlaze kao zaseban album koji pod nazivom »Nebraska« i danas predstavlja jednu od najznačajnijih ploča rock glazbe.
Bruce Springsteen
Springsteenova »Nebraska«, uz nedvojbenu i iznimnu umjetničku vrijednost teksta i glazbe, pokazala je pred punih 35 godina kako uz kvalitetnu tehnologiju čovjek sam može jako puno, a pojava digitalne tehnike te je mogućnosti dovela do neslućenih – ne uvijek i dobrih i pozitivnih – razmjera. Naime, zahvaljujući čudima digitalne tehnologije, danas i s ne pretjeranim informatičkim znanjem možete bez po muke stvarati glazbu, bilo da je zaista stvarate, ili da u beskrajnom digitalnom moru u prostranstvima interneta »pecate« zvukove, melodije, ritmove i zvučne efekte te, zašto ne, objavljujete albume. I u tom je snažnom razvoju tehnologije koju su mlade generacije strahovito prigrlile, odgovor na sve slabiji položaj gitare, posebno električne, kao instrumenta u suvremenoj glazbi.
Jer, lakše je »svirati« na računalu no prolaziti mukotrpan put učenja, a to znači bezbrojnih ponavljanja i uvježbavanja na tvrdim žicama električne gitare. Lakše je, ako baš treba, svu moguću glazbu stvoriti sam uz pomoć računala, no mučiti se s uigravanjem gitariste, bas gitariste, bubnjara i klavijaturiste u bend koji će zajednički nešto odsvirati. Napokon, lakše je tako i objavti pjesmu ili album jer sve lijepo »skockaš« uz pomoć tipkovnice i »pukneš« na mrežu bez da si tražio izdavača! Uz sve to, za rad na računalu čak ne moraš imati ni sluha ni glazbene škole! Elektroniku je, definitivno, lakše i jednostavnije stvarati, pogotovo mladim generacijama kojima je baš taj oblik glazbe soundtrack odrastanja i električne gitare im često zvuče kao prangijanje tamo nekih ne baš intelektualno dojmljivih agresivaca.

Clapton je Bog

Naravno, ta demokratizacija stvaralaštva (i »stvaralaštva«) koje je gotovo svakom dostupno utječe i na dramatičan pad popularnosti kvalitetnih glazbenika jer danas novim zvijezdama mogu postati samo bezlični instant pop izvođači ili otkačeni i zanimljivi crossover projekti poput naših 2 Cellos. Danas je jednostavno nemoguće ono što se Ericu Claptonu dogodilo 1967. godine kad je kao 22-godišnjak u Londonu doživio natpis »Clapton is God« (Clapton je Bog) kojim se veličalo njegovo gitarističko umijeće. Za tadašnje ljubitelje glazbe ne samo Clapton, već još više i Jimi Hendrix, prije njih Scootie Moore, Link Wray, Chuck Berry. B.B. King i Hank Marvin, poslije njih Jimmy Page, Jeff Beck, Ritchie Blackmore, Keith Richards, Pete Townshend, Carlos Santana pa onda Mark Knopfler bili su bogovi!
Eric Clapton
No, već kasnije generacije sjajnih gitarista (The Edge, Nils Lofgreen, Steve Ray Vaughn, Joe Satriani, Eddie Van Hallen, Steve Vai Johnny Marr, Thom Yorke…) puno su teže dolazile do tog statusa, a danas ga – čak i kad su vrhunski majstori – ne mogu steći jer jednostavno električna gitara nema taj značaj kakav je imala nekad.

Rock u opasnosti?

U gubljenu snage i utjecaja električne gitare mnogi vide i opasnost za rock glazbu. No, straha ne treba biti jer kao što električna gitara nije »ubila« akustičnu, tako ni programiranje beatova – bez obzira koliko ga dobro i agresivno rade, primjerice, dečki iz grupe Prodigy – neće »ubiti« električnu gitaru. Uostalom kroz ta se programiranja vrlo često oponaša baš zvuk gitara, a jasno je da je original uvijek bolji od oponašanja. Zato je najvjerojatnija budućnost električne gitare i elektronike slična odnosu akustične i električne gitare. Koliko god u doba Dylanova »krivovjerstva« iz 1966. godine bile suprotstavljene, u međuvremenu su naučile živjeti zajedno pa ih mnogi autori, često i u okviru jedne pjesme, a kamo li cijelog albuma, kombiniraju. Slično je i s udarima i rifovima električnih gitara i elektro beatovima koji također mogu biti itekako agresivni, ritmični i rockerski žestoki.
Kasabian
Baš zato je sve veći broj onih glazbenika koji kombiniraju gitare i elektroniku i stvaraju novu glazbenu sliku tipičnu za drugo (i prvo) desetljeće novog tisućljeća. Štoviše, baš to na albumu spomenutom u uvodnom dijelu ovog teksta napravili su Kasabian i pokazali da ta dva svijeta mogu zajedno. Dakle, ne vjerujem da električna gitara može »umrijeti«, a čak i ako se to dogodi sigurno je da će umrijeti – pjevajući!
iSTOCK

Komentari

komentara