Otišao Prince. Kao da nije bilo dovoljno što je 2016. uzela Davida Bowieja i Keitha Emmersona, probudili smo se jedno jutro i shvatili da ni malog čarobnjaka više nema.

 

I krenulo je, kao što to obično biva u suvremenom realizmu posredovanom digitalnim tehnologijama, prvo s najbržim portalima, a onda s društvenim mrežama.
»Purple rain« očekivano je bio najbrojniji R.I.P., iako je trebalo bili prilično kreativan da bi se pustilo neki Princeov suvisli snimak, obzirom da je poveo rat protiv interneta pa poskidao s njega sve što se skinuti dalo. Prastare live snimke uživo, očajnog zvuka, ali nostalgije koja se može rezati nožem, tužni smajliji (koji paradoks od sintagme), suze i naricanje.

Očekivano, slijedi kontraudar. Napad se zbiva kao optužba za lažnu nekrofiliju i može se radno nazvati »Di si bio dok je pucalo?«. Tu se pravednički gnjev sruči na sve te jadnike koji odjednom otkrivaju Princea, a do jučer nisu imali pojma ni kako se zove. Pravo budi reć, ne znam ni ja baš kako se zove, ali znate na što mislim.
Slijedi onda i treći udar, o kojem u vojnim taktikama piše da se naziva lažnim mirotvorstvom. Tu se vojska okuplja pod motom »Live and let live (But die)«. Nju predvode pacifisti koji traže da se naricatelje pusti da tuguju u miru, ali čim ovi iz kontraudara krenu s ciničnim komentarima – a ne zaboravimo, taj drugi udar čine pesimisti – ovi pacifisti iz trećeg oboružavaju se oružjem za masovno uništenje, nakon čega ostaje pusta zemlja s još jednom probijenom granicom lijepog ponašanja, ovaj put još brže nego prošli.
Naravno, nemojmo zaboraviti četvrti udar, koji se pravi da to nije, a koji radno možemo nazvati »Aftermath«. On se pak sastoji od komentatora koji se postavljaju iznad svih i pametuju smišljajući sulude teorije i nazive obrazaca ponašanja.
Zato ajmo ispočetka. I osobno, jer ovo drugo umara. Umro je Prince. Moram biti potpuno iskren, meni još uvijek strašno fali Bowie. Ne znam, kad je on umro, nije umro samo moj najbliži član familije – jer to je on bio meni – nego i tip koji je strašno značajan za moje glazbeno obrazovanje. Kada nije osjećao kreativni naboj, on je šutio, ali i u toj šutnji rekao je masu više nego mnogi koji su govorili; otkrio mi je Placebo, Arcade Fire, TV on the Radio… Bio mi je tako strašno važan da sad kad god umre netko tko mi nešto znači, ja uspoređujem. I uvijek mi na kraju fali Bowie.

Prince je bio sjajan tip, i ja bih volio da je pop muzika krenula njegovom trasom, a ne onom Michaela Jacksona, jer ne lažimo se, Michael, sjajan sam za sebe, bio je početak Britney Spears i drugih napirlitanih pop projekata koji s muzikom veze nemaju. Prince je prije svega bio genijalan muzičar, koji je zamišljena čuda mogao i odsvirati, staviti ih u kontekst. Ali Princea već dugo nema. I to ne na red carpetima, nego tamo gdje je bitno, gdje se stvaraju ili otkrivaju nove stvari. Jest, radio je, ali to što je radio do pred kraj života meni, u ovom trenutku, ne znači puno. Žao mi je čovjeka, ali iz mojeg rakursa on je svoje davno već učinio.

I ubijte me, ali fali mi Bowie za poludit, jer osim što »Blackstar« pokazuje da je mogao još strašno puno, njegova smrt me, potpuno osobno, podsjetila i na to da više nikada neće biti ono vrijeme kad sam ga otkrio i shvatio da svijet može biti sjajno mjesto za život. Barem dok sviraju »Space Oddity«, »The Man Who Sold the World«, »Changes«… Sva sreća pa one i dalje sviraju, što je ljepota muzike za neki drugi tekst o pjesmama koje nas uvijek mogu podsjetiti i na sve one važne prilike u kojima smo ih slušali. Problem je jedino u tome što ni one, kao ni sve nove sjajnosti koje će doći neće vratiti onog klinca koji je s pravim saznanjima bio u pravo vrijeme na pravom mjestu, u Ljubljani u hali Tivoli, željno iščekujući koncert koji će nadmašiti sva njegova očekivanja i nakon kojeg više ništa neće biti kao prije.

Komentari

komentara