Još ti nije kasno
da se odaš cugi
pustiš ženu i djecu u tugi
da postaneš još jedan
od mnogih koji sve zna
i držiš govore po kafanama
 

Nisam stručnjak al’ mogu da pogledam.
Još jedna od misli, u ovom slučaju namijenjena ginekološkoj struci, koja vrlo precizno ocrtava mentalitet hrvatskog čovjeka. Ni za što nisam stručan, ali se u sve razumijem. To se bez problema i može oprostiti »stručnjacima« koji nakon slaganja idealnog sastava »Rijeke« i popijenog još jednog piva na zidiću ispred kvartovske trgovine odu na svoje radno mjesto, za koje su ipak stručni, no ono što je posebno zanimljivo, postoji čak i jedna profesija koja »može da pogleda« i da od toga živi. Da, neki već i pogađaju kako je riječ o novinarima pa bi se analogno tome novinarstvo zapravo moglo definirati i izvorno – hrvatskom profesijom.

 

Ma koliko nas u superveteranskom dobnom sastavu još uvijek krasilo pamćenje na prve dane punka u Rijeci, ma koliko nam atrofirane mišiće itekako znaju uspaliti mrtvi Ramonesi, teško je priznati kako današnju punkersku scenu imamo u memoriji. Što je i normalno jer vremešni se ljudi sjećaju davne prošlosti, jako teško onog što su jučer vidjeli, čuli ili doživjeli. Mada, ima ipak i jedna iznimka – Krešo i kisele kiše. Kao prvo, u njihovom slučaju ja se uistinu osjećam kao – ginekolog. Iznad mene je naime stanovao basist iz njihove prve postave iz vremena transformacije Bjuti Centra i njegove materijalizacije u KKK. S obzirom da se ne sjećaju točnog trenutka svog nastanka, ne moraju se, niti se mogu sjećati ginekologa koji je nazočio njihovim porođajnim mukama. Kojeg su istina mnogo kasnije upoznali, na humanitarnom koncertu koji se tradicionalno organizirao na stadionu Kantrida. S obzirom da su oni pravi prijatelji i ljudi koji vole sve što imaju dijeliti s drugima, bez problema su se odazvali pozivu. Ne treba zaboraviti da je to bilo u vrijeme najveće njihove slave, u vremenu kad su položili na leđa moćni HR demo sustav o čijoj je organizaciji skrbila sama čuvarica nacionalnih vrijednosti, svemoguća Hrvatska radiotelevizija.
Krešo i kisele kiše
Ali s KKK nikad ne ide lako ni jednostavno. Oni bi naravno svirali, ali oni su bend koji nema svoj – bubanj! Kako je za Boga miloga to moguće, čudio se njihov ginekolog, ujedno i organizator humanitarca na Kantridi: punk bend pa bez bubnja?! Ma što je stručnjak Mogu da pogledam pitao, odgovor je bio – negativan. A da priča bude do kraja munjena, naša je odluka bila da s njima spajamo – Fiestu. Savršeno precizni, maksimalno uigrani i uvijek rasprodani bend čiji hit »Tri gemišta ne moru mi ništa« ne uvažava jedino prometna policija, je bez razmišljanja pristao na ustupanje bubnjeva KKK, ali… Reakcija menadžera KKK-a je bila opet zbunjujuća: a ne, Fiesta ima elektronski bubanj, onaj koji zvuči piu, piu, moja ekipa vam svira na klasičnom bubnju onom koji zvuči punije, nešto kao tuup, tuup. Komplikacijama se nije nazirao kraj, no u tom je trenutku u priču uletio vječni spasitelj raznovrsnih situacija Bobo Grujičić i donio svoj komplet klasičnih bubnjeva. KKK su odlično, ekstatično kao i uvijek odsvirali, novac je prikupljen i proslijeđen gdje je trebalo.
Amil je od davno pravi član Armade
kada je tekma svi u dresu rade
ako Rijeka vodi dobiš luka kolko trebaš
pa tjedan dana zraka nemaš
Fadila, Fadila, ćevapi u lepinji
Fadila, Fadila, žuti i crni sokovi
Pa kako nakon ovakvih stihova ne voljeti KKK?! Ustrajne punkere koji pronose slavu nekadašnjeg riječkog novog vala i 40 godina nakon njegovog nastanka, ljude koji na jedan gorko-opori ali istovremeno i veselo-duhoviti način piče svirku na svoj način.

Eto, nisam stručnjak za glazbu, ali usudio sam se pogledati. KKK-u pak želim puno poga i ostalog ludila jedanaestog jedanaestog i dobar live album. Uz jednu molbu: Šakana obavezno na koncert. I moje priznanje nakon metar godina: ne, Davore, nisam kužio što to na basu u dva ujutro izvodiš ali sam te hvalio. Kad je čovjek ginekolog, mora da pogleda. I da se divi onom što vidi. Ma kakvo bilo.

Komentari

komentara