Stara boljka velike većine ljudi srednje generacije i starijih koji prate glazbu malodušno je naklapanje o tome kako je »nekad bilo bolje«. Argumenti su najčešće ti da je taj i taj klub radio, da su svi bili složni, da su mladi imali nešto, a eto sad nemaju ništa.

Jašući na nostalgiji koja je prije svega vezana uz to kako je NAMA bilo NEKAD, gubimo iz fokusa kako je uistinu konzumentima glazbe DANAS. Koncerata ima, klubova ima, ostalih kulturnih događanja također ima. Ono čega nema je publika. Čast izuzecima.

Da budemo jasni, to nije isključivo riječki problem nego je kao problem prepoznat i na razini Europske unije. I nema univerzalnog rješenja.

U sklopu europskih kulturnih politika razvoj publike (audience development) drži istaknuto mjesto te se problemu nedostatka publike i/ili aktivnije participacije publike u kulturnom životu pokušava doskočiti kroz razne strategije, konferencije, primjere dobre prakse itd.

Kako europski dokumenti ukratko definiraju razvoj publike? Razvoj publike strateški je, dinamički i interaktivni proces približavanja umjetnosti s ciljem uključivanja pojedinca i zajednice u doživljavanje, uživanje i aktivno sudjelovanje kao i vrednovanje umjetnosti različitim metodama, uključujući marketing i sinergiju odnosa s kupcima. Razvoj publike kao dugotrajan proces privlačenja i uključivanja, ali i zadržavanja nove publike stvaranjem dinamičkih i održivih međuodnosa ima za cilj proširenje (privlačenje nove publike), ali i produbljenje (poboljšanje i produbljenje utjecaja postojeće publike).

Radi se o strateškom pristupu koji zahtijeva kapacitete koji, osim kreiranja i organizacije sadržaja, pokrivaju i »plivanje« u čarobnom svijetu skupljanja i analitike podataka, PR-a, tiska, distribucije, održavanja socijalnih kontakata na internetu i izvan njega, itd. itd. To zahtijeva, vrijeme, novac i znanje. Dok stignemo do toga, možemo krenuti s prvim korakom.

Ako se odmaknemo od službene EU politike i spustimo na razinu gdje se kultura svakodnevno »događa« i isprepliće s lokalnom zajednicom možda je za početak dobro razmisliti o međusektorskoj ili bolje rečeno međužanrovskoj solidarnosti.

Kulturnih događanja ima, možda čak toliko da se ne može sve niti popratiti adekvatno, ali zanimljivo je da organizatori takvih događanja rijetko pohode aktivnosti i projekte koje organiziraju drugi, odnosno oni koji su izvan njihovog kreativnog kolektiva, žanra ili područja interesa. Međutim, ima li boljeg poola za regrutaciju publike od onih koji se već bave kulturom: bilo da sviraju u bendu, bave se organizacijom, organiziraju i pohode izložbe, djeluju kroz udruge u kulturi, itd. ?!

Radi si o osviještenim i aktivnim ljudima kojima sektorske ili žanrovske prepreke ionako ne bi trebale predstavljati problem.

Događanja ima, bendova ima, kulturnjaka ima, organizatora ima. Možda se među njima nalazi i nešto publike?

Zato prije nego što se počnemo čuditi istraživanjima koja pokazuju sveopću neaktivnost srednjoškolske populacije te lamentirati o nedostatku edukacije i ponude možda bi bilo dobro da krenemo od sebe i proširimo svoje horizonte i područje interesa. Netko će dobiti publiku, netko osobni razvoj a svi skupa možda i – publiku.

Komentari

komentara