Luda i ponekad besmislena brzina današnjeg života, pogotovo onog medijskog, često nas izbaci iz tračnica pa zaboravimo i neke važne dane, obljetnice, rođendane dragih ljudi. Ovaj put se ne radi o osobi nego o – novinskom prilogu, upravo ovom kojeg držite u rukama.

Prije tri godine i nekoliko tjedana, u trenutku kada su tiraže tiskanih medija već bespovratno padale u bezdan i kada je svaki redak i komadić ovog »mrtvog stabla« postajao sve skuplji i dragocjeniji, tvrdoglavi Novi list odlučio je izdavati prilog o glazbi odnosno urbanoj kulturi.
Ne tabloid o starletama i skandalima, što je uvijek zahvalna tržišna roba, ne prilog o dizajnu interijera, celebrity kuhanju ili nekoj sličnoj »niši« koju bi marketinški gurui lako napunili oglasima, nego prilog o urbanoj glazbenoj sceni.
I malo po malo, broj po broj, taj je prilog ušao u svoju četvrtu godinu izlaženja što je kada se pogleda stanje tiskanih medija ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu, samo po sebi uspjeh vrijedan divljenja.
I koliko god izdavanje takvog priloga nekome izgledalo neobično, zapravo je savršeno logično da novine iz grada koji se diči raznolikom scenom imaju prilog posvećen upravo toj sceni i njenim protagonistima. Toj gomili »čudnih« ljudi koji još uvijek vjeruju da je sklapanje akorda, održavanje proba, sviranje bez honorara, kupovanje instrumenata, organizacije festivala i koncerata ili pak plaćanja ulaznica za gostovanje relativno nepoznatih američkih/njemačkih/bugarskih bendova nešto što se podrazumijeva, nešto što se jednostavno mora. Ne zato jer je to moderno i unosno, nego zato što je to – način života.
Bez ikakve namjere da mitologiziramo tu »riječku scenu« i dižemo je u nebesa, mora joj se priznati da je žilava i da bez obzira na uspone i padove svako toliko iznenadi nekim odličnim pjesmama, albumom, novim izvođačem ili zanimljivom manifestacijom. Ta je scena, u svoj svojoj šarolikosti, postala kreativna konstanta ovoga grada i ovog kraja često služeći kao slamka spasa u potrazi za pomalo izgubljenim identitetom Rijeke.
Bilo bi pretenciozno reći da riječke scene ne bi bilo da nema Novog lista, ali bi ona svakako bila manje vidljiva i prepoznatljiva. Ne postoji glazbenik koji je išta značajnije napravio, ili barem pokušao napraviti, a da Novi list to nije zabilježio. Da ga nismo barem na kratko udomili na našim stranicama i puhali u njegova jedra. Bez obzira što većina njih ne rasprodaje dvorane i nema preplaćeno mjesto na radijskim play listama, mi smatramo da je to što oni tako iskreno i predano rade važno i vrijedno praćenja.
Naša je obveza te uporne i kreativne ljude predstavljati javnosti i ako je Rif svima njima pomogao barem malo, ako je svojim čitateljima otvorio neke nove glazbene vidike, predstavio do tada nepoznate autore ili bacio svjetlo na one ljude iz sjene čiji trud često ostane nezapažen, onda njegovo postojanje itekako ima smisla.
Osim toga, prilozi poput Rifa ili njegovog starijeg brata Mediterana su u konačnici i svojevrsna osobna karta novina, oni su dio našeg identiteta, izraz naše odlučnosti da bez obzira na sve promoviramo sustav vrijednosti koji nije uvijek dio mainstreama.
Oni su i izraz naše ljubavi prema novinama, glazbi i kulturi jer, da parafriziramo književnika i novinara Miljenka Jergovića: »Ljubav je, između ostaloga, i to kad te netko podržava u nečemu što je naizgled savršeno beskorisno, ali tebe, eto, veseli«.
A nas novine i dobra muzika vesele. I to jako.
I zato, uz malu ispriku na kašnjenju, sretan rođendan Rifu, neka poživi još dugo, na radost svih onih kojima glazba, a i novine, i dalje nešto znače.

Komentari

komentara