Neki dan mi je prijatelj, inače poznati riječki glazbenik, poslao jednu poveznicu (a lažem, prvo smo buljili u njegov pametni telefon) i mogu reći da ne znam jesam li bio toliko iznenađen. Ne znam ni je li nas svojevrsna dekadencija do te mjere zatupila da smo donedavno nemoguće zamijenili za usputno. Ustvari, pitao sam se gdje mi je nestalo ono dječje čuđenje.

Europski odbor za istraživanja u suradnji sa Sony CSL Paris razvija platformu Flow machines gdje umjetna inteligencija, putem nečeg što se zove Markovljeva ograničenja, algoritmi, softverske…, ma nešto što bi Sheldon puno bolje shvatio, ali ne i objasnio, pomaže glazbenicima, tekstopiscima (a kome još neće!) stvarati nova djela.

Kako stvar radi? Ukratko, izaberete tekst Boba Dylana, melodiju i stil Beatlesa.

Računalo generira varijante koje se razlikuju od originala, ali stvara nešto treće, što ima feeling prvog i drugog.

Pa, kažete, ništa novo, umjetnici stoljećima rade isto to. Imaju svoje utjecaje te radom i recikliranjem postupno postaju originalni. Ali, ovaj put više ne trebaju mozak.

Ubacimo stilove, glazbu i tekstove koji su nam fora.

Kako bi zvučalo da se Bachove sonate sviraju arpeggima u stilu Radioheada.

Kako bi zvučao country pjevač a la Johnny Cash u ritmu jazza a la Billie Holiday.

Kako bi tekst pjesme Pink Floyda zvučao da ga pjeva Anthony Kiedis?

Ma daj!

Pa znam da više ne znam ni dva telefonska broja napamet. Podsjetnik mi zvoni za gotovo svaku glupost koju moram obaviti u toku dana. Otići ću jednom u poštu platiti račun, majke mi, ali tamo ću naći muzej. A ja stvarno želim krasti ideje  svojih uzora bez pomoći računala.

Dakle, ne snebivajte se, krasti jer ne postoji nešto originalno. Sve te harmonije i progresije vrte se još od lira i lutnji, preko čembala i klavira pa sve do ritam mašina i sintisajzera i uvijek su tri harme najveći hitovi i uvijek je manje-više i uvijek je ono: ova stvar mi je poznata – to sam već čuo – a nisi – pa kako?!

Mali su pomaci mašte kada se stvaraju lako pamtljivi hitovi.

Amateri posuđuju ideje.

Profesionalci ih – KRADU.

Poznat je onaj video benda Axis of awesome „4 Chords“ gdje demonstriraju na desetine pjesama istih akorda.

Mijenja se jedino melodija vokala, ali u nekim slučajevima i  te varijacije su vrlo tanane.

Nažalost, ili nasreću, greške je teško isprogramirati, a slučaj još teže. Poznat je tako slučaj gdje je Astrud Gilberto “naletila” u studio dok su Stan Getz, Joao Gilberto i Jobim snimali album.

Svojim naivnim, neškolovanim i nepretencioznim glasićem snimila je jedan od najvećih hitova ikad i doslovno preko noći ušla u povijest. Takve trenutke ne može proizvesti nijedan algoritam. Ili ako može, to nas neće dirnuti.

Emocija je u konačnici ono što se ne može isprogramirati.

To je onaj slučajni madež ispod oka. Ona greška na obrvi koja nam je fora. Ona lagana, simpatična razrokost koja čini nekog drugačijim.

To je kada se “In the Garden of Eden” u deliriju pjevača pretvori u “In a gadda da vida”.

Nema stroja koji može izgenerirati takvo nešto.

 

Još.

foto Kristijan VUČKOVIĆ

 

Komentari

komentara