To da ljeto u ovim krajevima uvijek obiluje bizarnim događajima, sumanutim izjavama i pojavama što često graniče sa zdravim razumom, nije neka novost. Sasvim je uobičajeno i da je ljetni cirkus uvijek barem dijelom povezan s Markom Perkovićem Thompsonom, ali da će se neke od najluđih bizarnosti ovoga ljeta događati oko i zbog glazbenika teško je bilo očekivati.

Ljetno glazbeno gubljenja zdravog razuma započelo je s Thompsonom koji je široke narodne mase iz euforičnog nogometnog slavljeničkog jedinstva, što je često graničilo i s masovnom histerijom, nenajavljenom pojavom u igračkom autobusu i tragikomičnom demonstracijom manjka sluha, u društvu igrača na zagrebačkoj pozornici, grubo probudio iz nacionalne ognjice i prilično uspješno ponovno razjedinio. Kralj pastirskog rocka i nacionalističkog kiča nakačenog na kamenjarsko šumsko desničarenje i patetiku, propisno se osramotio kada je bez podrške matrice, nasuho pokušao otpjevati Modriću najdraži klasik »Gene kamene«, a drskost da sasvim nevino, ali i ispravno primijete kako Puška baš i nema sluha, četiri su hrvatske glumice platile divljačkom hajkom uvrijeđenih obožavatelja Thompsonova lika i djela te sumanutim prijetnjama gnjevnih mužjaka koje su morale prijavljivati policiji.

 

Doček srebrnih Vatrenih nogometaša

Samo nekoliko dana kasnije, naciju koja je najvećim dijelom bila i ostala u »neka pati koga smeta, neopisivo, jebote kol`ko nas ima« ognjici, svojom je smrću ponovno ujedinio te pritom podjednako izludio drugi ekstremno popularni pjevač lakih nota.

Odlazak Olivera Dragojevića, ikone dalmatinske lake glazbe i jednog od simbola Dalmacije, izazvao je u medijima i na društvenim mrežama nezabilježene izljeve tuge, očaja i boli, a ta je masovna histerija kulminirala splitskim posljednjim ispraćajem uz baklje i dimne kutije, paradu državnog vrha, selfieje uz i oko lijesa te flotu brodica predvođenih topovnjačama HRM-a što su katamaran s lijesom pratile do rodne Vele Luke gdje je, također uz paljenje bengalki i pokopan.

 

Kada je Oliverov lik u pitanju apsolutno vrijedi ona »o mrtvima sve najbolje«. Bio je pozitivan i prizeman lik, maksimalno opušteni hedonist sklon zajebanciji, poročan i nesavršen baš kao svatko od nas. Ljudi koji su s njim surađivali, od glazbenika do onih iz diskografskih kuća, kažu da je s njim bilo lako i ugodno raditi te da je znao funkcionirati sa svima i da zapravo nikada sebe nije preozbiljno shvaćao.

 

Oliver se nije ni najmanje volio medijski eksponirati i, izuzev onog jednog skandala, nije davao povoda za sočne naslove u tračerskim rubrikama. U intervjuima nije trabunjao besmislice poput svog najvećeg estradnog suparnika, u sebe zaljubljenog, samim sobom opsjednutog i na Olivera vječno ljubomornog Mate Miše Kovača. Zanimali su ga isključivo glazba i vlastiti ljetni hedonistički užici i tu priča otprilike prestaje. Ukratko, Oliver Dragojević je bio čovjek s kojim bi uvijek popili piće i zapili se, za razliku od, štajaznam, Graše, Cetinskog ili Karana, s kojima naprosto nikada ne bi. Upravo stoga što je Oliver bio toliko jednostavan, prirodan i normalan, a nije pjevao budnice što pitaju ruke u zraku i nabrekle vratne žile, teže je bilo podnijeti svu tu iritantnu i patetičnu kuknjavu i patologiju što su uslijedile nakon njegove smrti. U sve to fino se uklopilo i vladino besramno jahanje na valu histerije, proglašenjem nacionalnog Dana sućuti, prvog takvog u povijesti, čime je otvorena Pandorina kutija za buduće smrtne slučajeve i prostor za besmislene polemike oko toga zašto ništa slično nisu dobili Arsen Dedić ili Vice Vukov odnosno hoće li, ako je već kriterij masovna popularnost, a očito jest, isto jednoga dana dobiti i Thompson, Škoro, Kovač…

 

Foto Sanjin Strukic/PIXSELL

Foto Sanjin Strukic/PIXSELL

Baš kao što je bio slučaj s histerijom oko reprezentacije i lovom na vještice, odnosno one što ne pokazuju dovoljnu razinu ushita Dalićem, tako se i oko Olivera zahuktao taj agresivni pokušaj da nas se sve uvjeri da smo, koliko god nas ima, svi njegovi obožavatelji što jednako moraju patiti, a ako je netko stidljivo primijetio da, eto, jebiga, nije, i da mu je sav taj šušur oko smrti bilo koga pa ma koliko popularnog i simpatičnog, pomalo blesav, neukusan i neprimjeren, na njega bi se sručila silna lavina gnjeva i otrova, što od onih što su ostali dežurni u lovu na izdajnike još od nogometnog SP-a, što od nekih, sasvim neočekivanih, novih lovaca na razbijače nacionalnog jedinstva oko tako važnih, čak presudnih, stvari kakav je masovni glazbeni ukus.

No dobro, kad je već obaveza autati se oko Oliverova opusa neka ostane zabilježeno da unatoč trudu da nam se na nos nabije da smo »baš svi barem jednom u životu uživali u njegovim pjesmama i da su nam baš svima nešto značile i da smo, pazi ovo ludilo, baš svi oplakivali svoje ljubavne brodolome uz njega i njegove pisme«, jebiga, odgovor je – ne, nismo ni u ludilu.

Dapače, postoji sasvim pristojno brojna manjina, u koju i sam pripadam, kojoj niti jedan takt tih mediteransko orijentalnih tužbalica i kontempliranja o galebovima nikada nije značio baš ništa, koja neke od tekstova pjesama poput »Copacabane« smatra imbecilnima, neke poput »Vjeruj u ljubav« tek otužnom srednjoškolskom patetičnom pilanom, najveći dio opusa smatra zapravo dosadnim, a dobar dio, poput užasa zvanog »Žuto lišće ljubavi«, i nepodnošljivo, čak zastrašujuće lošim.

Potpuno mi je razumljivo da je Oliverova glazba najvažnija stvar na svijetu u Splitu koji, za razliku od Sinja ili Makarske, nikada u povijesti nije iznjedrio spomena vrijedni rock bend (o da, i TBF su iz neke druge priče), ali mnogima od nas koji smo odrastali izvan Splita i Dalmacije, slušajući neku sasvim drugačiju glazbu koja nije nužno morala biti punk, trance ili nešto slično ekstremno, Oliverove su pjesme bile i ostale sinonim za srednjostrujašku dosadu i tlaku za mame i bake. Oliver je klincima što su odrastali uz rock and roll u bilo kojem obliku bio možda i najmanje iritantan stanovnik glazbene ladice estradnog užasa i kiča, ali iz nje je zapravo izlazio rijetko, tek s ponekom pjesmom i kasnijim iskoracima u jazz. Bio je dojmljiv interpretator vrlo ugodna glasa, ali razinu koju je dostigao s Runjićem nije nikada ponovio, a u velikom opusu od čak 23 albuma bilo je zastrašujuće mnogo glazbenog smeća kakvo čak ni njegov glas i interpretacija nisu mogli učiniti podnošljivim, stoga nema nikavog smisla pretvarati ga na silu u nekakvo glazbeno božanstvo i savršenstvo, nabijajući grižnju savjest i teret izdaje onima što ga nikada nisu voljeli slušati i kao glazbenik im je bio nebitan. Baš kao što su besmislene bile i objave kako je Oliver, a ne Arsen na pitanje o tome kad će poput Thompsona napuniti Poljud odgovorio protupitanjem »a kad će Thompson napuniti kazalište?« i kao što je besmisleno bilo napadno ignoriranje njegova, za taj trenutak idealnog klasika, »A sad adio«, jer, jebiga, malo je nezgodno…

OK, jasno je i očekivano kad se pogube i postanu agresivni Thompsonovi fanovi, specifična je to, tankoćutna i po defaultu lako zapaljiva roba, ali kad u sličnu ognjicu padne Oliverova vojska obožavatelja pa se časom svi pretvore u Torcidu, znak je da ovdje definitivno sve odlazi kvragu.

Iz onoga što znamo o njemu i njegovu karakteru prilično se lako može zaključiti da bi Oliver Dragojević i sam bio užasnut pompoznim cirkusom i neumjerenom histerijom koju je izazvala njegova smrt te da bi sav taj patetični igrokaz zaustavio da može, stoga vrijedi apelirati na njegove obožavatelje da ga i dalje slušaju, ali poštuju nenametljivo i dostojanstveno te odjebu od nametanja glazbenog ukusa nama ostalima.

Još se makine topovnjača nisu ohladile i dim iz bengalki na rivi razišao, a Split se ponovno na specifičan način pozabavio glazbenicima i glazbom, samo što je ovoga puta, umjesto navijača i građana u glavnoj ulozi bio njegov gradonačelnik Andro Krstulović Opara. U teško objašnjivom sumraku pameti, dobrog ukusa, političkog integriteta i ljudskog dostojanstva, splitski se gradonačelnik doslovno ispričao osuđenom dileru Velimiru Bujancu koji ga je prozvao da Oluju izdajnički slavi uz koncert nedomoljubnog Hladnog piva, ušavši u povijest dojmljivim lupetanjem da je splitski nastup nepoćudnih zagrebačkih rockera organizirao Thompsonov menadžer, a ne Grad pa, eto, sve to skupa samim tim nije baš posve neprijateljski akt protiv kojekakvih stečevina i bla, bla. Usput je, umiljavajući se Bujancu, naglasio da mu se Hladno pivo kao bend uopće ne sviđa i osobno ih nikad ne sluša.

Nakon svega, činjenica da je Thompson za finale te do sada neviđene glazbeno scensko političke histerije, svoj nastup u Glini bez ikakve brige po običaju otvorio ustaškim pokličem »Za dom, spremni«, znajući da ga policija neće prekršajno prijaviti, naprosto je običan dan u uredu zemlje koja više ni ne izlazi iz moda »neka pati koga smeta« i u koju zdrav razum sve rjeđe navraća.

 

U svoj toj ognjici oko izvođača lakih glazbenih nota, pastirskih rockera i nepoćudnih rockera, gotovo nitko nije ni primijetio da je umro Nedjeljko Fabrio, velik i vrlo važan hrvatski pisac, autor »Vježbanja života«. Ako mene pitate, upravo uz tu činjenicu najbolje paše ona već iritantna frazetina – neopisivo.

Komentari

komentara