Čim sjednu u auto, koliki god da je pred njima put, on prstom krene put radija, a ona brzo, najčešće brže, put mobitela.

– Ja puštam glazbu! – veli ona.

Pa je pušta. Arctic Monkeys. Opet.

– Ovu ne znam – kaže on.

– Ma znaš! Puštala sam ti. Kako dobar lyrics! – veli ona.

– Što bi te ubilo da kažeš tekst. Da lyrics!? – na to će on.

Ne da joj se više niti frknuti nosom na ovo ćaćino podbadanje. Ako do sada nije naučio o čemu to Alex pjeva, ako do sada nije shvatio zašto uz Arctic Monkeys ima i bend The Last Shadow Puppets, ako do sada nije čuo kako se šuka da su Alex i Miles možda par, e onda nikad ćuti ni neće. Sluša, a ne čuje!

Ona izlazi iz automobila obavit tu neki slobodnu aktivnost na koju je vozi uredno utorkom i četvrtkom. Čim je izašla van otac joj se na čas katapultira u prošlost svoju. Ne može se sjetiti što je njemu bilo napeto za slušanje kad je imao 13. Zna zato da nikada nije lijepio postere pjevača i omiljenih bendova na zidove sobe. A i tko bi se s bratom dogovorio što je vrijedno ljepljenja na zid. A i Mišin brk bi uistinu izgledao strašno u polutami sobička. Spominje se zato da je onomad bilo puno lakše graditi svoj glazbeni ukus, lakše je bilo kupiti ploču, kazetu. I kino je bilo jeftinije. Sve da i pogriješiš, baciš novce uludo, nije bila neka šteta.

Ploče. Nema dugo da je dobila svoju prvu ploču u životu. Arctic Monkeys dakako. Drago joj. Evo su i lyricsi na omotu. Ali, ipak je mobitel najbolji njen prijatelj. Tu se skida, u njega trpa, pa sluša. Klinci ne slušaju glazbu na normalne načine, ne znaju kako igla po vinilu grebe. Zato je njemu nekako bilo drago kad je rekla – sama sam ploču pustila! Ha! Sama! Nije samo način slušanja drugačiji. Evo, nije joj ni do koncerata. Previše ljudi, dima. A i rano joj je. Ali zato sakuplja majice kratkih rukava s imenima bendova. Kako dobije, ili kupi majicu, posluša šta grupa pjeva. Da zna, ako je tko priupita recimo – slušaš Nirvanu!? Ne da sluša, nego je evo i biografiju Kurta Cobaina pisala za sat hrvatskog, dok su drugi pisali recimo o Napoleonu.

– Ne mogu vjerovat da sam ovo slušala – reče prije neki dan.

E da, Taylor Swift. Sva sreća, nije trajalo dugo. Moglo je, za reć pravo i gore. Mogla je otiknut na Bibera. Evo recimo, Zdenka i Sara, najbolje prijateljice dok jedna drugo navlače na svoje, jedna na Pipse, druga na, božeprosti, cajke.

– Imaš ti sa mnom sreće – smije se.

Stari auto ima, pazi sada, radio kazetofon! Kad su puti duži moraš kazetu u njega ubaciti. U početku, gutali su kilometre uz Partibrejkerse, na najjače, dok im nije mrvu dosadilo. Pa su probali svašta od ono malo sačuvanih traka, da bi na koncu ona putna bila – Norah Jones. Prvi album. Fali samo plavi Buick, bez krova, pa da su k’o Thelma i Louise.

– Slušaj ovaj lyrics! – kaže.

»You look like you’ve been for breakfast at the Heartbreak Hotel…

You waitress was miserable and so was your food

If you’re gonna try and walk on water

make sure you wear your comfortable shoes«

Sluša on, kuži da se marenda neka spominje, a opet dovoljno kuži da ne govori ništa. Ona ulazi u auto nakon te neke svoje vanškolske aktivnosti. Na radiju svira jazz, divan ženski vokal pjava. Ona krene prstom put radija.

– Nemoj mi… – krene na to on, sve u strahu da će mu ugasit’ dobru glazbu.

– Ma, budi cool, samo sam htjela pojačat’ ton. Dobra mi je ovo – smije se ona.

Arctic Monkeys!? Nije taj Alex ni tako loš, makar se za zeta čini pomalo bljedunjav.

Komentari

komentara