Tradicijska glazba istarskog poluotoka njihov je glavni motiv i nadahnuće koje im daje energije kako bi se u mnoštvu studentskih i radnih obveza uspjeli posvetiti i glazbenom stvaralaštvu i publici prenijeti vlastiti doživljaj glazbe koja je pokretala, vedrila i osnaživala njihove roditelje, bake i djedove. Oni su Veja, etno skupina iz Pazina koja na moderan način istražuje i izvodi tradicijsku glazbu istarskog poluotoka.


Ideju o osnivanju benda pokrenuo je Goran Farkaš još 2007. godine, kada je započeo s istraživanjem istarske tradicijske glazbe. Bend je tada započeo sa svirkama na lokalnim manifestacijama, a ovisno o mogućnostima izmjenjivali su se članovi benda. Današnja postava – Goran Farkaš, Marko Pernić, Ljuban Rajić, Sebastijan Demark, Marijan Jelenić i Saša Farkaš – čini Veju od 2010. godine. Bend koristi mih, gajde, kaval, violinu, harmoniku, gitaru, bas gitaru, harmoniku i cajon, u raznim kombinacijama. Njihovi su koncerti jednako dobro prihvaćeni među domaćom kao i među stranom publikom, što su više puta dokazali na raznim događanjima. To će zasigurno potvrditi i na 17. izdanju Liburnija Film Festivala gdje nastupaju 30. kolovoza u organizaciji Distune Promotiona i LFF-a, a njihov koncert je besplatan. Prilika je to bila za razmijeniti nekoliko pitanja s Goranom Farkašem.

 
Glazbeni ste gosti Liburnia Film Festivala. Što pripremate za publiku? Već ste jednom nastupali na LFF-u, negdje na početku karijere?
– Publika će imati prilike čuti, uz stare »hitove«, nove pjesme koje snimamo za nadolazeći album. Na LFF-u smo već jednom nastupali prije nekoliko godina, čini mi se da je to bilo negdje oko izlaska prvog albuma.

Reinterpretacija tradicije

Njegujete i istražujete istarsku narodnu tradicijsku glazbu?
– Prvenstveno se bavimo reinterpretacijom tradicijske glazbe istarskog poluotoka, dok pojedinci u bendu tu glazbu poznaju i njeguju u njenom »originalu«. Na tom se malom prostoru nalazi pregršt različitih kultura. Ideja je da pokušamo kroz našu glazbu objediniti te kulture i prikazati ih široj javnosti jer ta glazba ima neku posebnu energiju.

 
Odakle velika ljubav prema world music glazbi i autohtonoj glazbi Istre?
– Ovisi kako kome. Meni je tradicijska glazba hrana i jednostavno izvor sve glazbe koju danas poznajemo. Ritam je ljudski, organski i pitka kao voda. Reinterpretacija tradicije na neki način ostalim članovima daje poseban gušt. Zanimljivo je gledati razvoj koji se događa u bendu – do te mjere da se ostali u bendu uče nekim stilovima tradicijskog pjevanja (tanko i debelo…). World music/etno ili koji već naziv želite koristiti je, po meni, neki prirodan nastavak te glazbe. Njezino živo izvođenje u duhu vremena. Život van konzervacije. Možemo čak reći da je odjevena u neko novo ruho za širu konzumaciju.

Koristite razne tradicijske instrumente, ali ne samo iz Istre nego iz cijeloga svijeta? Kako se oni uklapaju u istarsku tradicijsku glazbu?
– Koristimo one instrumente koje nam na neki način pašu uz tekst, ugođaj… Makar se stvari možda mijenjaju i ono »dječačko« istraživanje se smiruje. Barem u širini zvuka. Sada više-manje dominiraju samo tradicijski instrumenti Istre.

Sve je moguće

Kako birate skladbe koje izvodite i kojima novim aranžmanima dajete novu energiju?
– Zapravo pjesme su te koje se same odaberu. Uglavnom klikne svima u bendu kako je neka pjesma odlična. Pošto su većinom naše pjesme zapravo priče, pa nas nekako i ta priča privuče. Iako, nerijetko, to može biti i ritam ili nekakve harmonije koje se »čuju« u pozadini. S tradicijskom glazbom je sve moguće, samo se treba odvažiti i, naravno, dobro poznavati materijal s kojim barataš. Ovo zadnje je zapravo najbitnije.

Debi album “Dolina mlinova” objavili ste 2014. Na njemu ste surađivali s poznatim producentom world music scene, Martinom Swanom. Kako je došlo do te suradnje?
– Nakon snimanja i miksanja smo tražili mastering studio. Pokušali smo s jednim studijom u SAD-u koji je, kao, imao iskustva s tradicijskom glazbom. World music im nije bio stran. Govore da papir trpi svašta, očito i ovaj virtualni. Uglavnom, ta suradnja je propala nakon par mjeseci. Tada nam je već bila frka oko izdavanja jer smo već najavljivali album, pa, barem godinu dana. Nakon svega što se dogodilo, sjetio sam se jednog meni dragog albuma – »Kocijani« od Kriesa. Taj album je producirao Martin Swan. Sviđa mi se zvuk i zapravo to je bilo – to. Nazvali smo Martina, on je došao nakon možda tjedan dana i eto. Album je napokon bio gotov. Moram napomenuti da je Konrad Lovrenčić također imao prste u tome.

 

Veja/Dejan STIFANIC

Veja/Dejan STIFANIC

Francuski world music magazin Trad Magazin uvrstio je vaš debi album među 10 najboljih world music albuma objavljenih u svijetu 2014. godine. Lijepo je to priznanje?
– Trad Magazine je časopis koji ozbiljno prati folk scenu u cijelom svijetu. Tamo smo dospjeli zahvaljujući Dariju Marušiću koji pozna jednog gospodina koji piše za časopis. Mi se zapravo nismo nadali ničemu kada je Dario poslao CD. Ono što smo dobili je recenzija s posebnim naglaskom – mislim da ga zovu trad bravo ili tako nekako – a na kraju godine i priznanje. Tada možda nismo ni bili svjesni težine koju su nam oni dali. Na kraju krajeva, trud se isplati i drago nam je da netko vidi i prepoznaje naš rad. Nama je želja da se svi zabavimo i da i dalje radimo dobru glazbu.

 
Održali ste niz koncerata i to pretežno u inozemstvu. Nastupali ste u Španjolskoj, Italiji, Grčkoj, Estoniji itd. Kakve dojmove nosite s tih gostovanja?
– Većinom smo nastupali na festivalima koji postoje dugi niz godina i publika na tim mjestima zna što može očekivati i zna da će to sigurno dobiti. Prvo nam je iskustvo bilo na Viljandi folk music festivalu u Estoniji. Jednostavno je poseban gušt imati ispred sebe publiku koja ti vjeruje čisto zato jer si tamo. Moram priznati da se publika i kod nas itekako razvila i još se razvija. Scena i publika – jedno bez drugog ne ide i ne može. Uglavnom, gdje god smo bili uvijek smo dobro prošli. Nadam se da ćemo i još.

Folk revival

Dojam je da vaša glazba bolje prolazi vani, nego doma?
– Kratak odgovor – dojam vara. Kod nas ne postoji to što postoji vani i ne znam hoće li ikada doći do toga. Folk revival je nešto što se u svijetu počelo događati, ajmo reć’, 60-tih godina. Nakon toga, u većini tih zemalja, folk je oživio i dobio svoje mjesto na glazbenoj sceni. Govorim o postojanju raznih bendova, klubova, festivala i svega onoga što kod nas nije zaživjelo. Istina, imali smo predivne festivale i vidim da ćemo u budućnosti imati neke nove. Ali bitna stvar je ta da je vani folk/etno/wold music/kakogod dio glazbene scene. Nije nešto posebno, van kategorijski, nešto nedodirljivo ili nešto vanzemaljski. Time sam možda nešto objasnio o stanju vani. Kod nas ima publike i ima korisnika. I to dobre publike. U to se uvjerim na svakom koncertu. Ali uvijek postoji – ali. I nije stvar do publike. Stvar je do jedne rupe u evoluciji tradicijske glazbe koja se dogodila na ovim prostorima gdje je to čime se mi bavimo još uvijek mistificirano.

 
Pa ipak world music scena u Hrvatskoj ima neka vrlo jaka imena. Koga biste vi istaknuli?
– Istina, ima jakih imena i izvođača. One koje mogu ja izdvojiti su sljedeći: Dario Marušić, Kries, Afion, Kazan, Cinkuši, Dunja Knebl. Ima ih još. To što nisu na ovom popisu ne znači da ne zaslužuju.

 
Njegujući istarsku narodnu tradicijsku glazbu, ali dajući joj novu energiju, zapravo je čuvate od zaborava? Je li i to jedna od važnih “zadaća” bendova kao što ste vi?
– Arhivske snimke i tehnologija je čuva od zaborava. Danas imamo tu sreću da je tradicijska glazba, kao i ostale stvari vezane za tradiciju, dokumentirana. Zato i mi sviramo te pjesme jer ih imamo odakle učiti. Na bendovima poput nas je da je držimo izvan ladica i ormara. Ta glazba je živa i na nju moramo tako gledati. Na neki način i je to što ste spomenuli, ali rekao bih da je to popratna stvar. Tradicija je kontinuitet u promjenama – ne mogu se sjetiti tko je zapravo tako definirao tradiciju, ali to je – to. Mi smo tu da je živimo, mijenjamo…

Izabrali ste zanimljivo ime za bend, veja što znači bdjenje?
– Ime je došlo sasvim slučajno na jednoj od naših prvih proba kada je bend još bio projekt sa sasvim drugim ljudima. Noel Šuran, Dragan Cvitan i ja smo radili naš prvi aranžman – »Biži, biž maglina«. Jedan Noelov susjed je slušao probu i rekao da zvučimo kao veja. Taman. To što je htio reći da smo zvučali grozno je bilo u drugom planu. Veja se činilo kao odlično ime.

 
Debi album je izašao 2014. Pripremate li možda novi album? Kakvi su vam planovi?
– Planovi su snimiti novi materijal do kraja ove godine i izdati album čim prije. Mi to već dugo čekamo, a čeka i naša publika. Nove pjesme su već zrele i vjerujem da će sve ići po planu. A kako zvuče pjesme? Dođite i poslušajte nas na LFF.

 

Komentari

komentara