Napokon! Vijest da je Robert Zimmerman, svima puno poznatiji kao Bob Dylan, dobitnik ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost jednostavno mora navući osmijeh na lice svakom tko imalo voli rock glazbu. Čak i ako ne mari za Dylana!

Naime ovim je činom rock glazba stekla ono što je već davno zaslužila – priznanje onog dijela javnosti koji je na rock glazbu i sve što uz nju ide često gledao s visine i uz puno podcjenjivanja vidljivog i u terminu pop kultura ili popularna kultura, kojim se indiskretno željela napraviti što veća razlika između svega klasičnog u svim vrstama umjetnosti i tog novog koje je, samo zato što je bilo novo i govorilo drugačijim jezikom i izrazom, valjda samo po sebi trebalo biti manje vrijedno od onog klasičnog. Naravno da nije tako.

Svako vrijeme nosi svoj način izražavanja pa kao što je logično da su Beethoven ili Mozart radili skladbe za orkestre, a Goethe ili Dante svoj izraz, između ostalog, temeljili na stihotvorstvu antike, potpuno je normalno da su još od 50-ih godina prošlog stoljeća mladi umjetnici odabirali načine primjerene svom senzibilitetu i dobu, skladajući uz akustičnu ili električnu gitaru, odnosni pišući kolokvijalnim jezikom, koji je češće jezik srca no jezik izbrušenog stila.

No i tu su bile snaga i uvjerljivost emocija pa su ti novi umjetnici polako ali sigurno osvajali sve veću pažnju, dokazujući da imaju pravo biti drugačiji i govoriti svojim »jezikom«. Tu su njihovu želju najprije prepoznavali pripadnici njihovih generacija pa ovaj Dylanov Nobel nije samo pobjeda mršavog dečkića iz Dulutha, već i svih onih koji su već više od pola stoljeća vjerovali da duga kosa i gitara ne znače manju vrijednost izraza.

Put tog priznanja bio je predug, ali nema boljeg odabira od Dylana za onoga koji će »blagosloviti« to priznanje. Jer Dylan je od samog početka bio uporan u ideji da na najjednostavniji mogući način (a za njega je to, po uzoru na Woodieja Guthrieja, bila gitara, usna harmonika i glas) govori o svijetu u kojem živi ne libeći se izreći stav i tražiti promjene kao i veliki književnici i umjetnici prije njega. To ga je već u njegovim dvadesetim godinama dovelo do položaja općepoznatog protestnog pjesnika, idola i glasnogovornika generacije, čiji su antiratni stihovi i danas aktualni jer, na žalost, ona njegova golubica iz pjesme »Blowin’ in the Wind« i dalje leti dok bombe padaju a vjetar odnosi odgovor o tome koliko će još vremena proteći prije no što ratovi stanu.

Dylan je i nakon te početne protestne faze, kojom je već šezdesetih rock glazbi dao dignitet i dokazao da je puno više od zabave, stvarao poeziju koja je na literarno vrijedan način govorila o nizu tema. Bilo je tu ljubavi i smisla života, ali i kritike nesavršenosti suvremenog zapadnjačkog društva i načina života, kao i suočavanja sa starošću i prolaznošću. Koliko je u tome Dylan bio dobar i uvjerljiv najbolje pokazuje njegov – glas! Naime Dylan je vrlo loš pjevač i da je o njegovom uspjehu odlučivao njegov glas, onda bi Bob Dylan zasigurno ostao tek Robert Zimmerman i vrlo brzo bi se vratio u Duluth, taj gradić na granici Kanade i SAD-a.

No Dylan nije nudio samo svoj glas, kao ni isključivo zvuk svoje gitare i sposobnost stvaranja melodija. Ono najbitnije što je nudio bio je jasno izražen i umjetnički dojmljiv stav o sebi i svijetu u kojem živi, a milijuni onih koji ga vole to su prepoznavali, prepoznavaju i prepoznavat će. Prepoznali su to, na svu sreću, i oni koji odlučuju o tome tko će dobiti Nobelovu nagradu za književnost pa to što je Dylan premoderan za klasičare napokon više nije nimalo bitno. Štoviše, sad se i on i ono što je radio, a u što je tako veliki broj nas vjerovao, pretvara u klasiku. Napokon! I nije tu kraj. Jer liriku i utjecaj snažan poput Dylana imaju i autori kao što su Bruce Springsteen, Leonard Cohen, Van Morrison…

Rock glazba dobila je prvu Nobelovu nagradu.

Komentari

komentara