Povod za intervju s Vladom Simcichem Vavom skroz je nepotreban. S »dobrim duhom« riječke scene valjalo bi bez povoda razgovarati barem jednom mjesečno, jer ono što u tim razgovorima dobijemo jesu one vrijednosti koje bi jednog dana zaista trebale biti školska lektira, ono što želimo prenijeti na generacije koje dolaze… No ovog puta povoda za razgovor nije manjkalo, tu je novi album njegovih Turista, baš kao i nova riječka himna »Moj grad« čiju glazbu i tekst potpisuje.

Ovih dana objavili ste drugi album »Revolución«?

– Da, potrajalo je od prethodnog jer se snimanje otegnulo na gotovo godinu i pol dana. Zapravo smo čekali da nam deset pjesama bude koncepcijski blizu. Zbog toga je pet snimaka otpalo, zasad ostavljeno na hard disku kod producenta, iako mislim da im je bliska budućnost u pravcu recycle bina.

Novi album, nova postava

Novi album donio je i novu postavu benda?

– Konačno smo se ustalili u ovoj formaciji s basistom Sergejom Hofmanom. Sjajan čovjek i muzičar. Robi Jovanović je započeo snimanje albuma, zabilježen je na dvjema pjesmama, ali nažalost njegove su poslovne obaveze bile prevelike pa smo se razišli prijateljski. Bobo i Sergej su izvrsno usklađeni, znam koliko vrijede u postavi Turista, sigurniji sam u sebe s tom dvojicom, vrlo dobro pokrivaju sve moje sviračke nedostatke i mane.

Uz devet vaših autorskih skladbi na albumu je i obrada »Javnih kupatila« Parafa. Zašto baš ta stvar?

– Uz »Kupatila« sam odrastao slušajući ih na kazeti, imaju u sebi neku vrstu superiornosti, karakter moći. Nisam to znao kao šesnaestogodišnjak već sam se oslanjao na intuiciju pri izboru upravo te stvari. Slutio sam da će Ivin vokal dobro leći u nabrijanu svirku, stoga smo vrlo brzo otišli u studio i snimili u nekoliko sati sve. K tome, originalni član Parafa, Raoul Varljen nas je počastio svojim gostovanjem pa smo očuvali i dobar komad autentičnosti u verziji. I, da, dobro ste primijetili, ta stvar zaista strši unutar autorskog izričaja…

Matej Zec, Raul Varljen i Vava u studiju

»Revolución« ilitiga u prijevodu revolucija. Revolucija protiv čega? U jednom ste intervju rekli da album u sebi ima dozu revolta i otpora protiv mržnje kao sve češćeg načina komuniciranja?

– Svaku revoluciju počinjem od sebe, promijeniti sve one ‘pokvarene’ dijelove koji me čine lošijim i nepotpunim čovjekom, sasvim svejedno jesu li oni verbalnog ili nekog drugog dvojbenog karaktera. Nadilaženje slabosti, stjecanje suvereniteta također spadaju u proces mijena koje prolazim, ali ono čemu zaista nisam sklon je udruživanje po pitanju nesnošljivosti i netolerancije. Trudim se svakim dijelom sebe pridržati onoga tko mi je u blizini, a potrebna mu je, barem privremena, ‘štaka’, ponekad to vidim, ali ponekad i ne, što zbog vlastite smušenosti, što zbog obaveza koje su mi inkoroporirane u genetiku. Ljudska priroda je kompleksna, a mržnja je zahtjevna emocija koja oduzima strašno puno energije, ne zaslužuje velebnost koja joj se trenutno pripisuje, no potpuno je neizbježna.

Hodajući anakronizam

»Revolucion« je rock’n’roll ploča, samim time anakrona i ne-trendi. Mislite da je rock’n’roll kao žanr anakron?

– Sebe vidim u takvom kontekstu, itekako. Hodajući anakronizam, haha… U tolikoj sam mjeri zadojen i samoindoktriniran rockom, nije bilo pomoći nikakvih institucija, da ne vidim sebi spasa! Brutalno bih se valjda svega odrekao osim toga, rokenrol u sebi sadrži dignitet, slobodu izričaja, značenje svega onoga što ne potlačuje i podređuje. Iz svoje perspektive, koja je sasvim subjektivna, smatram da je pojava rocka bila jedinstvena i nemjerljiva za noviju povijest, sve osim trivijalna koliko god se trudili mnogi dokazati suprotno! Trenutno je mjesto rocku pri marginama i previše naslonjeno na klasične izvođače iz ere 70-ih i 80-ih, no siguran sam da će opstati i da neće biti teško identificirati neke nove Zeppeline, ili iz našeg konteksta rejuvenizirane Time ili EKV.

Bojan Mušćet u svoj recenziji kaže: Prokletstvo drugog albuma poznata je diskografska pogibelj u koju su mnogobrojni izvođači pristigli nakon vrsnoga prvijenca. Danas je to anakrona zamka zato jer sam format albuma sve više služi kao kolekcija singlova, a ne kao jedinstveni umjetnički iskaz. Je li album doista »prošlo svršeno vrijeme«?

– Selektivno ne, jer još uvijek postoje oni koji konzumiraju kompletan rad nekog izvođača. Zovimo ih romantičarima jer možda nisu pristali na tu radikalnu preobrazbu koja se dogodila u digitaliji. A imaju i strpljenja, osobinu koja je malko iskliznula iz vidokruga. Format albuma je prostor u kojem izvođač zalazi u labirint, ali s jasnom ulaznom i izlaznom strategijom i svakome tko još uvijek inzistira na takvoj cjelini to je neobično važno. Svaka pojedina pjesma unutar tog formata je usamljena, no uklopljena u album postaje nezaobilaznom u uspostavljenom redu. S druge strane kritika da je dugosvirajući format izgubio na značaju stoji, dakako. U kaotičnom i iznimno nabrijanom svijetu gotovo je nemoguće izdvojiti dragocjeno vrijeme za preslušavanje albuma, jednostavnije se prepustiti jednoj ili dvjema pjesmama i utažiti žeđ s nekim od izvođača.

Alternativna rješenja

Zapravo, koliko god sve što radite ima taj vaš osobni pečat, prepoznatljiv Vavin potpis, volite eksperimentirati? Tu prije svega mislim na vaš samostalni rad od albuma »Mono«, preko »Lanterna iskopanog oka«, »Poljubac je izdaja«, »Cinemascope Blues« do »Summertime/Also Sprach Zarathustra«?

– Volim tražiti alternativna rješenja za izvedbe pjesama, da. Ponekad mi je dovoljno ostaviti sve bazično, kao što je upravo snimljeno na kućnom studiju, no često radim korake koji su i izvan mojih mogućnosti, ali ih svladam jer odlučim u tom trenutku da je bolje za pjesmu da izađe van u određenom obliku, a ne u onom instinktivno odrađenom. Trenutno se vrlo rijetko izražavam kroz gore spomenute ambijentalne stilove, ali i to je privremena mjera postojanja. Rehabilitiram se, haha…

TURISTI/Blagoje Borislav Pešić

TURISTI/Blagoje Borislav Pešić

Kad ne stvarate u grupi, ili za grupu, dojam je da se nekako lakše upuštate u istraživanje?

– Naravno, tad ne odgovoram nikome, ne razmišljam o posljedicama nego se prepustim otkucajima srca i vremena. Ti trenutci mi otvaraju nove stvarnosti iako svijet, okruženje ostaju isti. Rezoniram sa samim sobom, pa sam čas autoironičan, a čas kasnije preozbiljan. Pretpostavljam da je to uobičajeno i kod drugih muzičara…

Društvena ‘temperatura’

Iza vas je više od 30 godina karijere? Koliko ste se vi promijenili, koliko se promijenio svijet oko nas, a koliko umjetnost kao takva?

– Nedavno sam upravo s Jegijem dozvao u sjećanje jedan nastup koji smo imali u Pazinu 1988. On je do detalja znao kako smo proveli dan, uključujući i sadržaj večere (pašta s gulašom), kao i nabrojati sve pjesme koje smo, pričam o vremenu provedenom s En Face, tu noć izveli, dok je kod mene to bilo svedeno jedino na činjenicu da mi je to bio prvi i posljednji nastup u karijeri u tom gradu! Očito me sive ćelije izdaju, haha, jer mi se čini kao da se to sve zbivalo u antičkoj Grčkoj, a ne pred tri decenije. Na neki način dopustio sam da me svijet donekle promijeni, naravno, inače bih sebi itekako ugrozio egzistenciju. Radio sam puno krivih poteza, to je sigurno, ne mogu baš uljepšavati prošlost, ali iz toga sam učio da je umjetnost nepredvidiva, ponekad autodestruktivna koliko god i konstruktivna, revolucionarna kao i režimska. No, gotovo je uvijek bila odraz društvene ‘temperature’, ponekad na izravan, a ponekad na metaforičan način. Umjetnost je stalna mijena, s povremenim pogledima unatrag, ali najčešće u sadašnjost.

 

Kakvu ste glazbu htjeli stvarati kad ste bili mlađi i što se htjeli poručiti publici i svijetu?

– Hmm, nisam siguran da sam išta htio poručiti, a ako jesam onda je ona samo plod slučajnosti, vjerujte. Mislim da nisam bio osobito intelektualno nadaren, pa nisam na primjer stigao kritizirati društveni ustroj, štaliveć! Nisam ganjao neku originalnost, možda je to i sad tako reći će dežurni cinici, samo sam htio svirati, lupati po žicama do iznemoglosti i gaziti po fuzz i wah pedali. Nikakva ideologija me nije motivirala, jedino zabava jer svijet je velik i valjalo ga je istražiti što prije.

Retro garažni pristup

Ovih dana u eteru je zaživjela i nova riječka himna »Moj grad« za koju ste napisali glazbu i stihove?

– Da, naslonio sam se na jednu svoju staru stvar, ali u želji da izbjegnem vlastiti retro garažni pristup s puno glasnih gitara i malo radiofoničnosti dao sam je Darku Terleviću nek se zabavlja s aranžmanom i obogati je po svom feelingu. Što je i napravio izvrsno. A onda je došlo vrijeme, kad su završili godišnji odmori, da se okupi bend i snimimo to kod Mateja.

Za stihove ste rekli da su oni pokušaj intimnog komentara Rijeke?

– Imam potpuno iracionalni stav prema gradu, ovdje sam i potišten i sretan, ushićen i deprimiran, ali ga nikada ne bih mijenjao za neko drugo mjesto stanovanja. Osim ako ne dobijem angažman u New Yorku s nekim velikim bendom, hehe… Rijeka je u mnogim stvarima posebna, ne garantira neku sigurnost živjeti ovdje, prošlost joj je opterećena mnogim državama i diktaturama, a budućnost je, baš kao i pjesmi, nepoznata i nepredvidljiva. Kad sam počeo pisati tekst pristupio sam mu kao da vodim potpunog stranca po ulicama, pomalo nezgrapno, ali svejedno izbjegavajući stav turističkog vodiča, dok nisam potpuno odustao od tog reproduciranja i jednostavno se prepustio impersionističkim slikama onoga što za mene predstavlja Rijeka.

Ri-Val, u ponešto izmjenjenoj postavi, okupio se nakon 22 godine, a povod je titula Europske prijestolnice kulture?

– Ri-Val je dosad pohodilo nešto manje od stotinjak članova, gotovo svi smo izrasli u ovoj sceni, nije fiksna postava, ali postoji jezgra tog benda. Prije nego li se i ova pjesma stavila pod taj nazivnik razgovarao sam s utemeljiteljima i svi su reagirali jednoglasno – pa normalno da će bit Ri-Val! Titulu prijestolnice kulture je, čini mi se, iz sadašnje perspektive nemoguće sagledati u punom obimu. Što će ona donijeti gradu, što ćemo imati prilike vidjeti, mi njegovi stanovnici, hoće li nas obogatiti program ljepotom, sofisticiranošću, novim kulturnim dosezima, pomaknuti nas iz udobnosti fotelja siguran sam da ćemo uskoro saznati, a skupiti muzičare tim povodom nije bilo najveće iskušenje koje sam prošao u životu, stvarno nije. U tih nekoliko sessiona koje smo imali u studiju GiS postigli smo onaj karakteristični zajednički duh, kad smo je svirali nismo mislili nego se prepustili. Nakon masovnog snimanja vokala ostavili smo lijepu noćnu moru producentu, Mateju.

Oprečne reakcije

Komentari na pjesmu su poslovično podijeljeni, od oduševljenja do žestokih kritika. U današnje vrijeme društvenih mreža, svi su postali glazbeni kritičari?

– Snosim najveći dio krivice jer sam autor, a oprečne sam reakcije naravno i očekivao.

Koliko je EPK važan za Rijeku? Može li ta jednogodišnja titula pokrenuti ovaj grad?

– U pitanju od malo prije sam pokušao dati odgovor, a možda valja parafrazirati J.F.Kennedyja: nije pitanje koliko grad može učiniti za nas, već koliko mi možemo za grad. Priprema samog projekta i programa nadilazi moje mentalne i iskustvene mogućnosti! Zamislite samo tih nekoliko desetina svečanih otvorenja, koordinacije službi i ljudi, neprestani protok gledatelja, što stranih, što domaćih, i pod stalnom lupom javnosti i medija! Ali siguran sam da će to biti uzbudljiva godina, za pamćenje.

Megalomanska monografija

Glazbom se ne bavite samo »instrumentima«, često i rado i pišete o glazbi. Tako ste nedavno napisali završnu riječ u fotomonografiji Blagoja Borislava Pešića. »Long Play – zabilješke u vremenu«?

– Blagoja je dugogodišnji suradnik Turista, čest gost u ovim krajevima. Jedan od najboljih fotografa s kojima sam imao sreću i prilike raditi, pa nisam nimalo dvojio oko toga dal želim napisati koju riječ za tu megalomansku monografiju. Dao mi je odriješene ruke u pristupu i to sam iskoristio.

No ne pišete samo o glazbi, napisali ste i tri knjige, a aktivni ste član Ri-Lita?

– Ri Lit je trenutno u jednom drugačijem ‘filmu’, privremeno u hibernaciji, ali pritajene aktivnosti se i dalje provode. Što se tiče mog piskaranja, pred nekih godinu dana sam gotovo dovršio novi rukopis, ali su životne okolnosti nalagale pristupe koji nisu uključivali vrijeme za kontemplaciju teksta. Što je vjerojatno i dobro jer ću, kad uzmognem, imati objektivniju perspektivu na već napisano.

Komentari

komentara